U kapitalnoj studiji Morfologija bajke (1928.) ruski strukturalist Vladimir Propp identificira ukupno trideset i jednu funkciju odnosno moguće djelovanje lika unutar klasičnog narativa bajke. Među njima najprepoznatljivije su one poput „junak napušta dom“, „zlikovac pokušava zavarati žrtvu“ i, neizostavno „prvotna se nesreća i nedostatak rješavaju“. Propp je ingeniozno pokazao kako se pripovjedna struktura temelji na precizno određenom sustavu pravila i stalnih mjesta koja definiraju moguće djelovanje nositelja radnje odnosno lika. No, što bi bilo kada bi likovi u bajkama počeli koristiti slobodnu volju i ponašati se van žanrom zadanih okvira i, još zanimljivije, što kad bi jednom i zauvijek izbjegli predvidljivi završetak „i živjeli su sretno do kraja života“. Uzbudljiv i poticajan odgovor na ta pitanja ponudio je slavni britanski pisac za djecu Roald Dahl u knjizi Buntovni stihovi (Revolting Rhymes, 1982). U njoj je pisac koji se prethodno proslavio dječjim romanima kao što su Matilda i Charlie i tvornica čokolade ponudio šest majstorski rimovanih pjesama svaka od kojih za polazište ima drugu slavnu bajku u kojoj se radnja razvija na nov, neočekivan način pa tako na primjer Crvenkapica ubija vuka iz pištolja i od njegova krzna radi kaput dok se pak Pepeljuga mjesto za princa udaje za običnog proizvođača džema.

Dostojnu filmsku adaptaciju ovog subverzivnog dječjeg klasika ponudio je dvojac uglednih njemačkih animatora koji su za BBC 2016. godine proizveli dvodijelni kompjuterski animirani film koji im je priskrbio nominaciju za Oscara te nagradu Britanske akademije. Najteži zadatak kreativnog tima prilikom adaptiranja knjige zasigurno je bio objediniti šest različitih pjesama u jedinstvenu priču, a filmaši su mu uspješno doskočili odlučivši se da središnji motiv bude cjeloživotno prijateljstvo između Crvenkapice i Snjeguljice. Dvije junakinje predstavljene su kao osobe koje je isprava povezala tuga, a koje se od junakinja iz bajki razlikuju svojom sposobnošću da sudbinu uzmu u vlastite ruke. Zanimljivo je kako se u bajkama bez iznimke manifestira duboko patrijarhalni materijalistički svjetonazor jer sretan kraj za junakinju uvijek predstavlja udaja za osobu više staleža odnosno za princa. Dahl je junakinje bajki mjesto toga pretvorio u feminističke ikone par excellance koje djecu mogu nadahnuti svojom snalažljivošću, upornošću i inteligencijom mjesto da im poruče kako je ispravan put onaj koji vodi utabanim stazama patrijarhalnog obiteljsko – ekonomskog modela.

Još je jednu zanimljivu postavku Dahl istražio u svojim Buntovnim stihovima – onu o transformativnoj snazi samog pripovijedanja jer u ovim bajkama, baš kao u pričama iz 1001 noći, najveću moć ima onaj koji umije zavesti pričom kao što to za rukom polazi vuku koji se iz negativca pretvara u ambivalentan lik kompleksne prošlosti za koji smo pozvani osjetiti empatiju. Ono što ključno razlikuje protagoniste Buntovnih stihova od njihovi pandana u klasičnim bajkama jest to što nisu crni ni bijeli, dobri ni loši te stoga svijet u kojem se kreću nema orijentaciju i navigacijsku preciznost bajke čiji pojednostavljeni moral služi kao inicijacija djece u složen svijet društvenih razmjena. Činjenica je kako stvarnost ni u kom pogledu ne nalikuje bajci i upravo je to lekcija koju svi mi najduže učimo i najteže prihvaćamo. Za razliku od bajki, život je mjesto u kojem dobro rijetko pobjeđuje, a prinčevi se često pretvaraju u žabe iako nam je u bajci bio obećan suprotni redoslijed. No, ono što nam u zalog ostavljaju duboko humanistički mišljeni Buntovni stihovi jest činjenica kako za razliku od bajki, princeze i ostale junakinje koje se upuštaju u lutanje šumom iskustva u stvarnom životu mogu i trebaju postati gospodarice vlastitih sudbina svim zlim vukovima unatoč.