Esej o filmu

Crveni balon Alberta Lamorissea jedan je od najhvaljenijih i nacjenjenijih filmova o djetetu, za djecu, ali i odrasle. Takav prijem nimalo ne čudi s obzirom na to da je riječ o vrlo stiliziranome filmu sa skladno osmišljenom i poetičnom pričom, vizualno upečatljivom mizanscenom te izražajnom popratnom glazbom koja na zanimljiv način zamjenjuje funkciju dijaloga. Uslijed zbira navedenih elemenata, film je od samih početaka kinoprikazivanja zauzeo mjesto u filmskome kanonu, a zbog moralno intonirane poruke omiljen je i među nastavnicima filmske i medijske kulture.

Najistaknutije obilježje Crvenoga balona upravo je njegov stilizacijski aspekt. Ako stilizaciju, slijedeći Hrvoja Turkovića i Antu Peterlića, shvatimo kao otklon od mjerodavna uzorka, mogli bismo reći da je Lamorisseova namjera nedvojbeno bila stvoriti film različit od izvan filmskoga iskustva. Tu je nakanu utjelovio izborom kolorita – sivom scenografijom i kostimografijom u kojoj do izražaja dolaze žive boje balona – te fabulacijom sačinjenom od fantastičkih elemenata koji pridonose bajkovitosti djela. Dakako, tomu možemo pridodati i skoro pa potpun nedostatak verbalnoga izričaja i naglašenu izvanprizornu, komentirajuću glazbu, što nipošto ne možemo smatrati dijelom iskustva svakodnevice.

Međutim, svojevrstan otklon u značajnome se smislu ne zbiva na unutarfilmskoj razini. Fabularno se specifična uporaba boja, glazbe kao i motiva antropomorfizirana balona ne doimaju neobični;, štoviše, brojni se likovi prema inteligentnomu balonu postavljaju kao da je takvo što najnormalnija pojava. Dječakov osviješteni balon u Lamorisseovu svijetu očito nije suviše rijetka pojava, kao što se može primijetiti u prizoru susreta crvenoga i plavoga balona. K tomu, oblikovno gledano, autor ne pribjegava stilizacijskim sredstvima pretjerano odstupajući od konvencija klasičnoga fabularnog stila. Stilska sredstva koje napose koristi – figure značenjskoga tipa, poput uporabe simbola i metafore  – ne narušavaju funckionalnost narativnoga izlaganja s jasnim uzročno-­‐posljedičnim vezama.

Uzimajući u obzir režijsku konvencionalnost, mogli bismo reći da film poetički podsjeća na djela magičnorealističke provenijencije, podastrjevajući gledateljstvu začudne elemente na način da oni na sadržajnoj i oblikovnoj razini djeluju prilično “obično”. Čak i nedostatak dijaloga, koji za svrhu ima skrenuti pozornost na komično dočarana ponašanja likova, gledatelje podsjeća na povijesno utvrđene konvencije slapstick komedije (sjetimo se samo “okršaja” između balona i ravnatelja škole).

Ipak, brojna stilizacijska sredstva, najizrazitije izražena uporabom retorički snažnoga simbola – balona, kontrastirana kolorita i popratne glazbe, stvaraju vrlo poetičan učinak, što je gledateljstvu sredine 1950-­‐ih zasigurno nagovijestilo skorašnji uvriježeni pomak s klasičnoga na modernistički stil filmskoga izlaganja. Kombinacija poetičnosti, retoričnosti, ali i klasičnosti osigurala je ovome pomalo lirsko-­‐epskom djelu upečatljivost te utjecala na izrazito pozitivnu reakciju i emocionalni angažman gledatelja.

Uspjelost ovoga filma ne leži samo u uspješnome pobuđivanju emocionalnih reakcija u gledatelja, već i spoznajno-­‐poticajnih jer izražajnost simbola balona, kontinuirane glazbene teme i nedostatka dijaloga djeluju vrlo poopćivalački, ujedno sugerirajući na makrometaforičnu kvalitetu filmske priče. Način prikaza crvenoga balona u opoziciji sa sivilom okoline i načinom djelovanja balonu nesklonih ljudi te impozantan završetak popraćen glazbenim krešendom upućuju da se u filmu radi o nečem mnogo “većem” od priče o pukoj igri djeteta i balona.

Navedena veličina priče leži u asocijativnoj poveznici imaginacije i nježnosti s pojedinim djetetom, odnosno pojedinim tipom ličnosti, koji unatoč nedaćama uspijeva ispoljiti vlastito bogatstvo moralno poželjnih kvaliteta. Takve karakteristike očito posjeduje Pascal, glavni lik filma, ali i djevojčica s plavim balonom, a možebitno i svi oni dobronamjerni sporedni likovi – usputni šetači ulicom, obrtnici i žitelji Pariza. Kontrast između boje balona i okolnoga sivila, balonove živahnosti i moralnoga mrtvila predstavnika raznih institucija te dječakove nježnosti i grubosti druge djece, upućuje na postojanje općenitije shvaćena kontrasta između dobrote, kreativnosti i imaginacije te zla, destruktivnosti i nepromišljenosti. Sudeći prema autorovome stavu potonje kvalitete, u konačnici gube na značaju, što film čini poučnim materijalom pri svojevrsnu odgoju djece. Drugim riječima, maligne društvene vrijednosti predstavljene su kao uobičajenije, češće, dok su pozitivne rjeđe i k tomu se teže uočavaju, kako i sugerira kadar u kojemu Pascal pronalazi balon (prikazan navodećim pokretom kamere prema isprva skrivenomu mjestu gdje se balon nalazi). Međutim, premda se bogatstvo moralnih značajki u društvu teže pronalazi, ispoljava i prevladava, ono ipak na kraju trijumfira, i to solidarnom podrškom drugih balona i letećom ophodnjom Pariza, pridonoseći happy endu i katarzičnoj reakciji publike. Dakle, klasično postavljena opreka između pozitivnoga i negativnoga rješava se u korist prvotnoga, što nesumnjivo osigurava dostatnu pouku i olakšanje uslijed pobjede potlačenih pojedinaca nad svijetom obilježenim ljudskom okrutnošću.

Stoga, uzimajući sve navedene značajke filma u obzir, nipošto ne čudi bezvremena privlačnost ovoga kratkometražnog filma. Govoreći o uopćenim dvojnostima i pobjedom dobra nad zlom, Lamorisseov film dotiče svakoga gledatelja, bez obzira na dob i generacijsku pripadnost, a njegova stilizacijska komponenta uvjetuje dugo sjećanje na brojne filmske scene. U skladu s time, nije teško pojmiti zašto se Crveni balon svrstava u klasike svjetskoga (dječjeg) filma.