djeca raja

ANALIZA

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU IGRANOG FILMA DJECA RAJA


(PREPORUČENA DOB +9)

REDATELJ: MAJID MAJIDI بچه‌های آسمان

Teme koje razvijamo uz film:

ljubav prema filmu i filmskoj umjetnosti – sličnosti i razlike između igranoga i dokumentarnoga filma ‒ senzibilitet prema društvenim i kulturalnim razlikama ‒ važnost toplih obiteljskih i prijateljskih odnosa.

Pripremili:
Snježana Gabelić, prof. hrvatskoga jezika
Valentina Lisak, dipl. komparatistica književnosti

Mentor i recenzent:

Dr. sc. Marina Gabelica

Igor Bezinović, prof. filozofije i sociologije, redatelj

Mentor i recenzent:

prof. Krešimir Mikić, Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

UVOD

Obrazovni materijal uz igrani film Djeca raja

U prilogu se nalaze sadržaji čija je namjena učiteljima i učenicima iznijeti obavijesti o filmu te pobliže opisati načine obrade teme filma i filmskih izražajnih sredstava s pomoću pripremljenih aktivnosti i radnih listova. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremila je doktorica znanosti iz područja književnosti i filma s Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu, a esej i pojmovnik filmski teoretičar.

Cilj je programa Sedmi kontinent educirati najmlađe o filmu i filmom. Vjerujemo da se sveobuhvatnim predstavljanjem filma stvara potpuniji doživljaj ove umjetnosti, a time i veća motiviranost za obradu filma u školi i promišljanje o njemu u svakodnevnome životu.

Redatelj: Majid Majidi

Scenarij: Majid Majidi

Producenti: Amir Esfandiari, Mohammad Esfandiari

Glazba: Kayvan Jahanshahi

Montaža: Hassan Hassandoost

Glume:

Amir Farrokh Hashemian (Ali)

Bahare Seddiqi (Zahra)

Mohammad Amir Naji (Alijev otac)

Nafise Jafar-Mohammadi (Roya)

MAJID MAJIDI
rođen je 17. travnja 1959. godine u Teheranu (Iran). S četrnaest godina počeo je glumiti u amaterskim kazališnim skupinama. Završio je studij umjetnosti na Institutu dramskih umjetnosti u Teheranu, a nakon Islamske revolucije 1979. počeo je glumiti u raznim filmovima. Poslije je počeo samostalno pisati i režirati kratke filmove.

Njegov prvi dugometražni film, Baduk, predstavljen je u Cannesu, a osvojio je nagradu na teheranskome filmskom festivalu. Nakon toga njegovi su filmovi dostigli svjetsku slavu. Film Djeca raja (1997.) osvajio je nagradu za najbolji film na međunarodnome filmskom festivalu u Montrealu i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma. Ostali nagrađivani filmovi uključuju filmove Boja raja (1999.) i Baran (2001.). Tijekom rata u Afganistanu radio je kao producent na filmu Bosonog u Herat (2001.), što je dokumentarni film o afganistanskim izbjegličkim kampovima. Godine 2005. režirao je film Vrba kojim je osvojio četiri nagrade na teheranskome filmskom festivalu. Majidi je jedan od najutjecajnijih iranskih filmskih redatelja, a filmovi mu odišu jednostavnošću i poetičnošću.

rođen je 17. travnja 1959. godine u Teheranu (Iran). S četrnaest godina počeo je glumiti u amaterskim kazališnim skupinama. Završio je studij umjetnosti na Institutu dramskih umjetnosti u Teheranu, a nakon Islamske revolucije 1979. počeo je glumiti u raznim filmovima. Poslije je počeo samostalno pisati i režirati kratke filmove.

Njegov prvi dugometražni film, Baduk, predstavljen je u Cannesu, a osvojio je nagradu na teheranskome filmskom festivalu. Nakon toga njegovi su filmovi dostigli svjetsku slavu. Film Djeca raja (1997.) osvajio je nagradu za najbolji film na međunarodnome filmskom festivalu u Montrealu i nominaciju za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma. Ostali nagrađivani filmovi uključuju filmove Boja raja (1999.) i Baran (2001.). Tijekom rata u Afganistanu radio je kao producent na filmu Bosonog u Herat (2001.), što je dokumentarni film o afganistanskim izbjegličkim kampovima. Godine 2005. režirao je film Vrba kojim je osvojio četiri nagrade na teheranskome filmskom festivalu. Majidi je jedan od najutjecajnijih iranskih filmskih redatelja, a filmovi mu odišu jednostavnošću i poetičnošću.

Nominacija za Oscara 1999.; Fajr Film Festival, 1997. – najbolji film; Lucas – International Festival of Films for Children and Young People, 1997. – Lucas u sekciji dječjega filma; Montréal World Film Festival, 1997. –  FIPRESCI nagrada, Grand Prix des Amériques, Prize of the Ecumenical Jury, nagrada publike; Newport International Film Festival, 1998. –  najbolji inozemni film; Oulu International Children’s Film Festival, 1997. – C.I.F.E.J. nagrada; Singapore International Film Festival, 1998. – najbolji azijski igrani film; Warsaw International Film Festival, 1999. –  nagrada publike Majidu Majidiju.

Riječ je o prvome iranskom filmu koji je nominiran za Oskara za najbolji strani film. Glumci su u filmu naturščici, odnosno neprofesionalni glumci koji tumače lik izgledom, stasom i ponašanjem sličan njima samima. Kako bi se očuvala što veća autentičnost, film je sniman u tajnosti, bez najave lokacije. Na taj se način dodatno postigao dojam autentičnosti ambijenta i ljudi jednoga vremena i prostora. Epilog, koji je izostavljen s DVD-a na engleskome jeziku, kazuje kako je Ali (glavni lik filma) s vremenom postigao velik uspjeh u atletskoj karijeri.

SAŽETAK FILMA

Dječak Ali igrom slučaja izgubi cipele svoje sestre Zahre koje je odnio na popravak. Vrativši se kući, boji se roditeljima reći da je cipele izgubio jer je obitelj vrlo siromašna i ne mogu  priuštiti kupnju novih cipela. Ali i Zahra dogovore se da će ona koja u školu ide ujutro nositi njegove cipele te će mu ih svaki put predati na povratku iz škole kako bi ih on nosio u popodnevnoj smjeni. Dječak zbog toga svakoga dana mora trčati u školu te nekoliko puta zakasni na nastavu, ali zbog dobroga vladanja i školskih uspjeha učitelj nagovara ravnatelja da ga ne kazni zbog kašnjenja. Zahra u školi upozna djevojčicu Royu koja nosi njezine cipele te to prijavi Aliju, ali shvaćaju da je otac te djevojčice slijepac te da oni također žive u teškim uvjetima. Otac Alija i Zahre odluči s Alijem poći na biciklu u bogati dio Teherana kako bi našao posao kao vrtlar, a nakon nekoliko neuspješnih pokušaja uspijeva naći posao uz sinovu pomoć. Na povratku padnu s bicikla i otac se ozlijedi. Ali sazna za školsku utrku na kojoj se kao treću nagradu može osvojiti tenisice. Iako želi utrčati u cilj kao treći, Ali slučajno osvaja prvo mjesto i stoga ne osvaja tenisice. Srećom, otac je i Aliju i Zahri kupio nove cipele.

Igor Bezinović

Esej o filmu

Djeca raja od svoga nastanka primaju brojne unisone hvalospjeve iz pera kritičara, kao i brojne nagrade (između ostaloga i nominaciju za nagradu Oscar). Specifičnost iranske kinematografije jest jednostavnost u iznošenju fabule te korištenje naturščika i djece umjesto profesionalnih glumaca, što je, osim u Majidijevu radu, jasno vidljivo i u radovima Abbasa Kiarostamija, Mohsena Makhmalbafa te Jafara Panahija.

Taj je stil očito inspiriran razdobljem neorealizma koje se javilo u Italiji nakon Drugoga svjetskog rata u kojemu su obrađivane teme socijalnoga sadržaja, korišteni su autentični glumci i snimano je na stvarnim lokacijama. Konkretno, motivi cipela i bicikla opća su mjesta jednih od najpoznatijih neorealističkih filmova, Čistača cipela (1946.) i Kradljivaca bicikala (1948.) Vittorija De Sice.

Oblici filmskoga zapisa korišteni u Djeci raja paradigmatični su i za talijanski neorealizam: koriste se objektivni kadrovi za dočaravanje javnih prostora te subjektivni kadrovi kada se želi naglasiti protagonistovo viđenje situacije. Nadalje, duljina kadra ovisi isključivo o duljini trajanja radnje u kadru; u velikoj većini kadrova bitna radnja se nalazi u okviru, nema nevidljive realnosti. U filmu se kombiniraju sve vrste planova, kao i u svakome tipičnom klasičnom narativnom filmu. Naposljetku, kao i u Kradljivcima bicikala, kronološki iznesena radnja sve je napetija kako se primiče rasplet filma.

Narativna je vrlina filma kombiniranje fabule s kojom se mogu poistovjetiti i odrasli gledatelji i djeca, a koju je zanimljivo pratiti unatoč njezinoj potpunoj jednostavnosti. Naime, na trenutke se čini da je pronalaženje Zahrinih cipela jednako važno kao i sprečavanje atomskoga rata ili napada izvanzemaljaca na Zemlju u filmovima znanstvene fantastike. Jednostavnost scenarija stilski je dosljedno provedena i na razini fotografije i montaže jer film je jednostavno i gotovo neprimjetno sniman i montiran – nijedan kadar i nijedan montažni postupak ne nameće se pred samom radnjom i likovima, već film nosi autentična gluma i empatičan pristup likovima.

Na idejnoj razini solidarnost unutar obitelji i unutar cjelokupnoga društva izrazito je naglašena. Međutim, ono što odlikuje Djecu raja  iznimna je osobina koju je zbilja teško naći u klasičnome narativnom filmu, a to je da film nema negativne likove. Naime, čak i kada pomislimo da bi neki lik mogao biti zlonamjeran, ispostavlja se da nije. Primjerice, beskućnik slijepac zabunom odnosi Zahrine cipele, djevojčica Roya nosi njezine cipele jer ne zna da pripadaju Zahri, a strogi ravnatelj povlači svoju odluku o kažnjavanju Alija nakon što ga učitelj uvjeri u suprotno. Jedini potez koji se može protumačiti negativnim nesportsko je guranje dječaka u završnoj sceni utrke, ali i u tome slučaju mogli  bismo reći da je riječ o nehotičnome guranju uzrokovanim umorom ili dekoncentracijom, a ne zlim namjerama. Graditi filmsku fabulu ne oslanjajući se na međuljudske konflikte, već na naizgled puki gubitak dječjih cipela, postupak je koji zaslužuje bitno mjesto u filmskoj povijesti.

Igor Bezinović

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2020 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo