Esej o filmu

Adaptacija odnosno prenošenja iz jednog medija u drugi posebno je izazovan i nezahvalan zadatak onda kada je predložak već postao općeprihvaćen dio kolektivnog imaginarija. Ježeva kućica kako ju je ispjevao Branko Ćopić, a vizualno osmislio Vilko Gliha Selan obilježila je gotova svako djetinjstvo u posljednjih pola stoljeća na području bivše Jugoslavije te s pravom možemo reći kako nema ni jednog poznatijeg dječjeg domaćeg proizvoda u području umjetnosti, a u novom mileniju taj je proizvod konačno uspješno izvezen i na globalno tržište. Animatorica hrvatskih korijena, s kanadskom adresom, Eva Cvijanović prepoznala je kako se u priči koju je rado slušala u djetinjstvu osim univerzalnosti, maštovitosti i uzbuđenja kriju i velike doze aktualnosti odnosno usklađenosti s našim trenutkom.

No, pred njom je stajao izazov prevladavanja i reinvencije već svima poznatog vizualnog koda kojim je ugledni slikar još davne 1957. godine uobličio poemu Branka Ćopića i tako stvorio najpopularniju domaću slikovnicu. Animatorica se mudro odlučila za potpuno novi vizualni rukopis u čijem joj je osmišljavanju znatno pomogla činjenica kako se odlučila za stop-animaciju lutaka te se tako udaljila od dvodimenzionalnosti Glihinih slikarskih rješenja. Kako bi svijetu što ga stvara dala dozu osobitosti odlučila ga je natopiti dozom western atmosfere čemu je najviše pridonijela fantastična originalna glazba Darka Rundeka u kojoj dominiraju fraze i instrumenti koji asociraju na poetiku vezanu uz taj filmski žanr. Cvijanović je točno prepoznala kako se u brojnim napetim susretima što ih doživljava odvažni Ježurka Ježić krije pregršt dramskog potencijala koji je vješto iskoristila za stvaranje žanrovski postavljene napetosti i uzbuđenja.

A kad je riječ o samom tekstu Ćopićeva basna s poukom o nezamjenjivosti vlastitog doma sačuvana je u ovoj animiranoj adaptaciji u potpunosti bez da se i u najmanjoj mjeri interveniralo u predložak. Kako bi se sačuvao efekt pričanja priče autorica se odlučila da sve govori jedan te isti glas baš kao što to biva kada roditelj čita djetetu priču pred spavanje. Kako je film nastao u međunarodnoj koprodukciji Kanade i Hrvatske postoje tri službene verzije naracije – hrvatsku izvodi Rade Šerbedžija, englesku Kenneth Welsh, a francusku France Castel.

U svakoj je verziji glumac tako imao zadatak utjeloviti i samog junka koji je vedar i pozitivan, ali i njemu suprotne likove vuka, medvjeda i divlju svinju kao i zavodnički lik lukave lije. Kako to u basni obično biva svatko od njih naglašeno i nedvosmisleno utjelovljuje određene ljudske osobine kako bi se dijete moglo jednostavno orijentirati u pronicanju vrijednosti koje treba njegovati kao i onih koje nisu poželjne i kojih se treba što prije riješiti. Tako od Ježurke možemo naučiti kako je ugodno biti galantan i pristojan te kako je na prijetnje najbolje odgovoriti ignoriranjem ostajući dosljedan i vjeran vlastitim vrijednostima svim provokacijama unatoč, dok na primjeru trojice šumskih protuha učimo o pogubnosti svekolikog potucanja bez njegovanja vlastitih korijena. Lija ostaje za basnu tipičan lik lukavice koja služi kao svojevrsni katalizator radnje te nije nužno ni negativno ni pozitivno postavljena.

Za kraj se valja dotaknuti i izrazite suvremenosti i aktualnosti ove više od pola stoljeća stare priče koju ćemo danas nužno osjetiti kao rezonantnu u odnosu na globalnu izbjegličku krizu zbog koje deseci tisuća ljudi svakodnevno gube svoj dom. I njihov brlog poput Ježurkinog sigurno nije raskošan i odveć udoban, ali im je sigurno najmiliji na svijetu. Ovo nadahnuto čitanje Ćopićeva besmrtnog klasika osim vrijednostima njegovanja svog doma, može poslužiti i kao dobrodošao podsjetnik kako danas bez doma ostaju djeca diljem svijeta pogođena nepravdom koju bi teško racionalizirao i najbolji basnopisac. “Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se”, zapisao je jednom Branko Ćopić koji bez sumnje spada među njih i po svom talentu, ali i po neiskorjenjivom humanizmu.

Višnja Vukašinović