KOYAA

Esej o filmu

U samom srcu animiranog filma smjestila se duša (latinski anima) i to ona duša koju je čovjek sposoban udahnuti neživim stvarima i predmetima, baš kao što se to u slavnoj priči dogodilo s lutkom Pinokijem. A to nešto što nam omogućuje da neživo učinimo živim jest samo za nas ljude, a posebno za djecu specifična snaga imaginacije i kreacije. Djeca su sklona stvarati i nastanjivati paralelne svjetove u kojima predmeti koji ih okružuju uz pomoć mašte oživljavaju i postaju središnji dio njihovog svijeta. Dvorac sazidan od pamučnih plahti, čiji su jedini potpornji drveni stolci, za njih ne samo da je začaran, nego je i dovoljno prostran da se u njegovim odajama izgube uporno navijajući satove mašte. U nadrealnim riznicama ovih krhkih zamaka djeca proživljavaju svjetove i emocije galaksijama udaljene od stvarnosti koja ih okružuje. A kada jednom odrastu to isto rade odlazeći u kino ili kazalište gdje se strasno zadubljuju u njima stvorene svjetove. Jer djetinjstvo i umjetnost skrivaju portale što vode u druge, daleko uzbudljivije svjetove u kojima je sve moguće pa čak i da čarapa, stolica ili bilježnica ožive i krenu se ponašati svojeglavo, tvrdoglavo i zaigrano, baš poput nekog živahnog i znatiželjnog djeteta u kojeg se svojedobno bio pretvorio arhetipski Pinokio.

A upravo na tom mehanizmu sazidanom od čarobne sprege imaginacije i kreacije počiva nadahnuta serija animiranih lutka filmova izraženih tehnikom stop animacije o dječaku Koyi. Naime, u njegovom fizički svijetu čuči bogata riznica duhovnih pustolovina koje se događaju onda kada svijet oko sebe pokrenemo motorom mašte. Svakodnevni predmeti koji ga okružuju u malenoj kolibi na strmoj litici iznad oblaka uporno oživljavaju dovodeći Koyu u niz neobičnih i duhovitih situacija. U svim pustolovinama Koyu prati stariji, mudriji i iskusniji prijatelj Gavran koji s dječakom iz svake situacije pokušava izaći kao pobjednik i nešto naučiti. Zanimljivo je kako sama lutka neobično nalikuje svome tvorcu – mladom slovenskom animatoru Kolji Saksidi koji je svoj alter-ego obdario i imenom nalik vlastitom koje je zapravo riječ iz jezika Hopi Indijanaca koja znači „šašavi“ pa je više nego jasno kako je tvorac ovog Pinokija želio da njegov lutak sačuva djetinju zaigranost i luckastost.

Ono što se pak događa nakon što predmeti iz Koyine blizine ožive jest urnebesna komedija u slapstick ključu jer oni s novostečenom dušom dobivaju i vlastitu volju i namjere, koje nisu nužno u skladu s Koyinim, a on je tu da ih nadmudri i zauzda. Slapstick je isprva bio američka nijema filmska komedija zasnovana na gegu, odnosno na fizičkoj akciji kao što su potjere i druga tjelesna nadmetanja. Nakon dolaska zvuka slapstick se odveć stilizacijska forma transformirao te su njegove komponente preživjele u filmu sve do danas pa se naziv nastavio rabiti za svaku komediju u kojoj preteže fizička komika. A upravo je fizička komika zasnovana na gegu osnovno strukturalno načelu serije o Koyi jer se naracija temelji na svojevrsnom odmjeravanju snaga između njega i određenog predmeta poput šala ili ležaljke. Kroz niz minuciozno osmišljenih fizičkih gegova iza kojih se skriva nadmudrivanje Koya upoznaje svijet te otkriva kako za svaku situaciju, koliko se god nemogućom činila, postoji rješenje, a upravo je to lekcija koja bi trebala biti presudan dio svakog odrastanja u kojem se puno igra, ali i uči maštu i kreativnost pretvoriti u alate za uspješno rješavanje svakodnevnih izazova.

Višnja Vukašinović