KROKODILI IZ PREDGRAĐA

Predrasude, zajedništvo i tolerancija nerijetka su preokupacija filmova za djecu, a jezik i postupci kojima se u obradi tih tema koriste najčešće su pojednostavljeni i jasni kako bi središnja ideja bila prenesena što izravnije, bez „smetnji“ koje obično proizlaze iz kritičkoga propitivanja bolnih točaka društvenih odnosa, odmaknuta od crno-bijele vizure. Krokodili Christiana Dittera školski su primjer takvoga pristupa.

Već uvodne scene naznačuju da je riječ o filmu s vrlo jasnom porukom. Krokodili započinju kadrom u kojemu se mladi Hannes penje na krov stare ciglane ne bi li se domogao privjeska koji su tamo stavili njegovi prijatelji. Čini  to  kao  obavezni dio  inicijacije  u  njihovu  malu  skupinu tzv. Krokodili, a nakon što se sasvim očekivano nađe u po život opasnoj situaciji spašava ga ni manje ni više nego Kai, dječak u kolicima, koji je čitavoj sceni svjedočio iz svoje sobe s pomoću teleskopa. Kai naziva  vatrogasce  te  potencijalna  tragedija završi  sretno.  Šaroliki  sastav  krokodilske  skupine  i njihov prvotni otpor Kaijevom pridruživanju grupi nedvosmisleno ukazuju na tematski fokus filma. Naime, središnju preokupaciju Krokodila čini proces sazrijevanja promatran kroz prizmu diskriminacije, usamljenosti te disfunkcionalne, ali i moderne obitelji – one koja se ne sastoji nužno od oca, majke i djeteta. Sve spomenute teme aktualni su predmet interesa suvremenoga društva općenito, a zajednička im je okosnica, i u filmskoj i u izvanfilmskoj stvarnosti – pojam različitosti.

Za razliku od razvikanijega Vala (Die Welle, 2008), još jednoga njemačkog filma o tinejdžerima koji se bavi različitošću, predrasudama i stvaranjem zatvorenih grupa unutar šire zajednice, primarni interes Krokodila nije opasnost koja proizlazi iz društvenih grupacija okupljenih oko zajedničkih obilježja te iz prevelikoga oslanjanja na sličnosti koje dijele članovi neke zajednice. Ditter težište stavlja na pozitivne strane otvaranja zajednice prema drukčijima. Štoviše, riječ je o optimističnome, premda pojednostavljenome, prikazu konstruktivne strane zajednice izgrađene na različitostima i njihovu poštivanju. Tako Krokodile predstavlja skupina pretpubertetskih osobenjaka najčvršće povezanih upravo u svojim različitostima. Svaki pripadnik posjeduje neku osobinu koja ga izdvaja od ostalih članova, a u pojedinim slučajevima i marginalizira unutar širega društva. Sklonija „dječačkim“ nego „tipično ženskim“ igrama, Maria je jedina djevojčica u skupini. Uz nju tu su tamnoputi imigrant čije porijeklo nitko ne može točno pogoditi (iako stereotipnih pretpostavki ne manjka), dječak iz disfunkcionalne obitelji, dječak s poteškoćama u govoru, Kai, pa i sam Hannes koji je dijete samohrane majke. Svi će oni do kraja filma preokrenuti stereotipnu sliku o sebi nastalu površnim poistovjećivanjem njihovih identiteta s nabrojanim karakteristikama.

Jedna od brojnih konstatacija filma odnosi se na oslikavanje predrasuda kao naučenoga stava. Kako bi to postigao, Ditter se služi prikazom grupe osamostaljene od odraslih. Krokodili su formirali svoje malo društvo odvojeno od svijeta starijih, prevladali početne predrasude i netrpeljivosti te se razvili u otvoreno društvo izgrađeno na toleranciji i prihvaćanju do te mjere da postaje uspješnije od društva odraslih. Ono je pak okarakterizirano svojom usađenošću u ustaljenim predrasudama i krutom pogledu na svijet. Upravo djeca odbacivanjem takvoga načina razmišljanja međusobnom suradnjom razotkriju kriminalce za kojima neuspješno traga policija.

Korištenje dječjega lika kao kritičkoga subjekta koji osvještava krizne točke u društvenome ustroju česta je filmska praksa. Ne samo u dječjim, već i u filmovima namijenjenima „zrelijoj“ populaciji, dijete će često funkcionirati kao strani element koji unosi očuđujuću i ujedno racionalnu perspektivu u svijet starijih likova. Primjerice, u Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin, 2011), Oscarom nagrađenome iranskom filmu o paru koji se rastaje, upravo njihova kći tinejdžerka iznosi  najzrelije  stavove  i  uvide,  raskrinkavajući ponekad  infantilno  ponašanje  svojih  roditelja. Uloga djeteta u filmovima za djecu srodna je toj ulozi utoliko što prikazuje dijete kao nositelja ispravnih vrijednosti te redovito služi kao sredstvo podučavanja, odnosno sredstvo prenošenja određene poruke.

Kao osnovna društvena jedinica, obitelj u filmu često predstavlja izvor problema i trauma, emocionalnih i socijalnih. Društvo prijatelja stoga postaje alternativa obitelji, mjesto vidanja rana i mjesto preodgoja gdje djeca samostalno usvajaju životne lekcije, redovito pronicljivije od odraslih koji zatim te lekcije usvajaju od svojih potomaka. Oslikavanjem bliskih odnosa među likovima koji nisu u krvnome srodstvu i raskrinkavanjem toga istog srodstva kao nedovoljnoga čimbenika u vrednovanju nekoga odnosa, Ditter u Krokodilima proširuje definiciju obitelji. I ona, baš kao i svjetonazori, postaje ovdje konstrukt temeljen na svjesno odabranim vrijednostima, ne nužno i isključivo na genetskoj povezanosti. Polazeći od obitelji, Ditter svojim pristupom neprekidno ukazuje na nerazdvojivu povezanost svih članova društva i načine na koje ta povezanost može biti štetna i iscjeliteljska.

Ta sugestija najeksplicitnije se pojavljuje na formalnoj razini filma koji nam još u svojoj ekspoziciji otkriva temeljno načelo prema kojemu funkcionira struktura  Krokodila – usporedba. Paralelne montaže glavno su sredstvo kojim se Ditter koristi u uspostavljanju povezanosti među likovima i proizvodnji dodatnih značenja. Prikazi likova u njihovim zasebnim obiteljima povezani su prilično doslovno montažnom upotrebom glazbe, a kamera će nizanja redovito popratiti usmjeravanjem svojega pogleda na krovove prigradske zajednice, okupljajući sve stanovnike u jednome kadru u kojemu sve kuće izgledaju jednako i nitko nije istaknut.

Toj ozbiljnoj tematici Ditter, međutim, pristupa na lakonotan, neopterećujuć način. Pritom se oslanja na motive popularne kulture mlađih uzrasta: na popularnu glazbu, dinamičnu kameru i naglašeno žanrovsku atmosferu detektivske (kriminalističke) priče ˝zasoljene˝ elementima drame i komedije. Kriminalistička priča i komični elementi čine dramu prijemljivijom, što u neku ruku postaje i potrebno s obzirom na sve poruke kojima je priča ispunjena. Na kraju, Krokodili su primarno  film  namijenjen  djeci  bez  posebnih ambicija  za  privlačenjem  odrasle  publike.  Iako izrazito naglašena, mjestimice i preizravna odgojna komponenta filma nosi vrijednu poruku o opasnosti univerzalnih normativnih vrijednosti, a pretočena je u lako probavljivu formu u kojoj i odrasla publika može pronaći trenutke iskrene zabave.

VALENTINA LISAK