KROKODILI IZ PREDGRAĐA

ANALIZA

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU IGRANOG FILMA KROKODILI IZ PREDGRAĐA

(PREPORUČENA DOB +9)

REDATELJ: Christian Ditter

Vrijednosti koje razvijamo uz film:
pitanje odrastanja – prijateljstvo – nasilje među djecom – zajedništvo – odnos s roditeljima – iskrenost – poduzetnost – sagledavanje stvari iz tuđe perspektive – prihvaćanje različitosti – pozitivne vrijednosti u društvu

Pripremile:
Snježana Gabelić, prof. hrvatskoga jezika
Valentina Lisak, dipl. komparatistica književnosti

Mentor i recenzent:
prof.  Krešimir  Mikić,  Učiteljski  fakultet, Sveučilište u Zagrebu

UVOD

Obrazovni materijal uz igrani film Krokodili iz predgrađa

Predmetnim sadržajem žele se učiteljima i djeci podastrijeti informacije o filmu, načini obrade teme filma te filmskih izražajnih sredstva kroz razne aktivnosti uz podršku već pripremljenih radnih listova. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremila je profesorica hrvatskog jezika, a esej i pojmovnik filmski teoretičar. Cilj programa “Sedmi kontinent” je educirati najmlađe o filmu i kroz film, želja nam je da doživljaj filma bude potpun, te se nadamo da će djeca biti motivirana nastaviti razgovor o filmu i u razredu.

Redatelj: Christian Ditter

Scenarij: Cristian Ditter, Martin Ritzenhoff

Producent: Christian Becker

Produkcijska kuća: Delphis Film

Glumci:
Nick Romeo Reimann – Hannes

Fabian Halbig – Kai

Leonie Tepe – Maria

Manuel Steitz – Olli

CHRISTIAN  DITTER,  rođen  je  1977.  u  Giessenu.  Od  malena  obožava  filmove,  sudjelovao  je  u filmskoj skupini, sa šesnaest godina pobijedio je na WDR video natjecanju, što ga je učvrstilo u odluci da postane režiser. Završio je Münchensku filmsku školu (Munich Film School), a njegov diplomski film Francuski za početnike izabran je za kino distribuciju i neočekivano je postao hit.

Filmovi: Povratak Krokodila, Krokodili iz predgrađa, Turski za početnike, Francuski za početnike i dr.

Film je snimljen prema vrlo popularnomu romanu za djecu, Krokodili Maxa von der Grusa.

Film Krokodili iz predgrađa dobio je brojna razna festivalska priznanja, do 2010. godine 29 nagrada, a 2010. godine proglašen je najboljim dječjim filmom na dodjeli prestižnih njemačkih filmskih nagrada.

Nisam znao što očekivati od obrade jako poznata njemačkog romana Krokodili. Iako se sjećam da sam čitajući taj roman kao dijete, razmišljala kako bi to bio dobar film. Zaista mi je drago što sam pogledala taj film. Najprije, glumci i općenito podjela uloga su sjajni.  I iskusni glumci, baš kao i mladi, novi glumci vrlo su uvjerljivi i vjerno oslikavaju svoje uloge. Roman je dobio suvremeni kontekst. Puno dobrih šala, smiješnih situacija. Jednostavno – to je film za sve, djecu, mlade, srednju generaciju i starije (…)

SAŽETAK FILMA

Junak je filma desetogodišnji Hannes, dječak koji živi sa samohranom majkom. Njegov je najveći san postati pripadnik Krokodila – najcool družine na svijetu. Za to mora pristati na izazov koji, međutim, krene nizbrdo i Hannes se nađe u ozbiljnoj opasnosti. U zadnjem ga trenutku spasi Kai, dječak u invalidskim kolicima, koji uskoro i sam poželi postati jedan od Krokodila…

Siže filma

Film započinje kadrom krova prikazanim iz ptičje perspektive. Kamera praćena glazbom sve se više približava te otkriva dječaka kako se starim ljestvama uspinje prema krovu da bi došao do privjeska koji su tamo stavili njegovi prijatelji. Dječaku je ime Hannes, a pothvat je dio inicijacije u njihovu skupinu Krokodili. Hannes se naposljetku uspijeva domoći privjeska, no stari krov popusti pod njegovim nogama, a Hannes sklizne i ostane visjeti s krova. Život mu spašava Kai, dječak u kolicima koji je sve promatrao iz svoje sobe te pozvao vatrogasce. Hannes živi sam s majkom koja je zbog teške financijske situacije gotovo neprekidno na poslu, a kad je doma priprema se za ispit koji bi joj trebao pomoći u pronalasku bolje plaćenoga posla. Hannes odlazi do Kaija kako bi mu zahvalio. Kai živi s ocem i zaštitnički raspoloženom majkom koja ga nakon ljeta želi upisati u posebnu školu, a pristaje popustiti jedino ako Kai do kraja ljeta uspije pronaći prijatelja. Nakon što Krokodili odbiju prihvatiti Kaija u svoju skupinu jer je u kolicima, on kroz svoj teleskop svjedoči pljački obližnje trgovine,  no  Krokodili  mu  ne  vjeruju.  U  međuvremenu  dođe  do  pljačke  trgovine  u  kojoj  je zaposlena Hannesova majka te on odlučuje uhvatiti pljačkaše za koje je sada ponuđena i novčana nagrada. Hannes dovodi Kaija na sastanak Krokodila te se uz pomoć Marije, jedine djevojčice u grupi, uspijeva izboriti za Kaijev ulazak u grupu. Krokodilima je netko preko noći uništio kućicu na drvetu u kojoj su se sastajali te se premještaju u napuštenu ciglanu. Kućicu je uništio Dennis, mladi motoristički delinkvent i brat jednoga od krokodila, Franka. U ciglani Krokodili sagrade novu kućicu, a nailaze i na zalihe robe pokradene iz dućana koje su pljačkaši tamo zakopali. Zajedno odlučuju uhvatiti pljačkaše i domoći se novčane nagrade. Međusobno surađujući, Krokodili postižu puno te se zajedničkim radom povezuju i postaju prijatelji. Idilu im ruši dolazak Frankova brata i njegove bande u ciglanu pri čemu Kai shvaća da su upravo Dennis i njegovi prijatelji pljačkaši. Međutim, unatoč dokazima, nitko osim Hannesa nije spreman optužiti na taj način Frankova brata. Kai se priklanja mišljenju većine, a Hannes ljutito odlazi i raskida prijateljstvo s Kaijem. Scena obiteljskoga ručka  otkriva  da  je  za  Kaijevu  paraliziranost  odgovoran  njegov  otac  zbog  trenutka  nepažnje. Sljedeći dan Dennis priprema zasjedu Kaiju te slijedi akcijska scena jurnjave u kojoj Kai u kolicima bježi od Dennisa i njegove bande na motoru. Uspješno im izmiče, a čitavu scenu vidio je i Hannes koji prilazi Kaiju te se mire. Krokodili se okupljaju i odlaze na policiju koja ih ismijava te im kaže da su  pravi  pljačkaši  već  uhićeni.  Riječ  je  o  skupini  Albanaca,  a  prijavio  ih  je  Dennis.  Razjareni, Krokodili se vraćaju u ciglanu gdje zajedničkim snagama pripremaju stupicu pljačkašima. Nakon što se uvjeri u bratovu krivnju, pridružuje im se i Frank. Slijedi noćna scena u kojoj Krokodili uspješno smještaju Dennisu i njegovoj bandi uspjevši ih zadržati u ciglani do dolaska policije. U posljednjoj sceni čitav je gradić okupljen pred starom ciglanom u očekivanju njezina rušenja. Kaija i službeno proglašavaju Krokodilom, on dobiva privjesak, a njegovi roditelji sretno promatraju. Dolazi i Hannesova majka koja je uspješno položila ispit. Svi sretno gledaju rušenje ciglane.

VALENTINA LISAK

Esej o filmu

Predrasude, zajedništvo i tolerancija nerijetka su preokupacija filmova za djecu, a jezik i postupci kojima se u obradi tih tema koriste najčešće su pojednostavljeni i jasni kako bi središnja ideja bila prenesena što izravnije, bez „smetnji“ koje obično proizlaze iz kritičkoga propitivanja bolnih točaka društvenih odnosa, odmaknuta od crno-bijele vizure. Krokodili Christiana Dittera školski su primjer takvoga pristupa.

Već uvodne scene naznačuju da je riječ o filmu s vrlo jasnom porukom. Krokodili započinju kadrom u kojemu se mladi Hannes penje na krov stare ciglane ne bi li se domogao privjeska koji su tamo stavili njegovi prijatelji. Čini  to  kao  obavezni dio  inicijacije  u  njihovu  malu  skupinu tzv. Krokodili, a nakon što se sasvim očekivano nađe u po život opasnoj situaciji spašava ga ni manje ni više nego Kai, dječak u kolicima, koji je čitavoj sceni svjedočio iz svoje sobe s pomoću teleskopa. Kai naziva  vatrogasce  te  potencijalna  tragedija završi  sretno.  Šaroliki  sastav  krokodilske  skupine  i njihov prvotni otpor Kaijevom pridruživanju grupi nedvosmisleno ukazuju na tematski fokus filma. Naime, središnju preokupaciju Krokodila čini proces sazrijevanja promatran kroz prizmu diskriminacije, usamljenosti te disfunkcionalne, ali i moderne obitelji – one koja se ne sastoji nužno od oca, majke i djeteta. Sve spomenute teme aktualni su predmet interesa suvremenoga društva općenito, a zajednička im je okosnica, i u filmskoj i u izvanfilmskoj stvarnosti – pojam različitosti.

Za razliku od razvikanijega Vala (Die Welle, 2008), još jednoga njemačkog filma o tinejdžerima koji se bavi različitošću, predrasudama i stvaranjem zatvorenih grupa unutar šire zajednice, primarni interes Krokodila nije opasnost koja proizlazi iz društvenih grupacija okupljenih oko zajedničkih obilježja te iz prevelikoga oslanjanja na sličnosti koje dijele članovi neke zajednice. Ditter težište stavlja na pozitivne strane otvaranja zajednice prema drukčijima. Štoviše, riječ je o optimističnome, premda pojednostavljenome, prikazu konstruktivne strane zajednice izgrađene na različitostima i njihovu poštivanju. Tako Krokodile predstavlja skupina pretpubertetskih osobenjaka najčvršće povezanih upravo u svojim različitostima. Svaki pripadnik posjeduje neku osobinu koja ga izdvaja od ostalih članova, a u pojedinim slučajevima i marginalizira unutar širega društva. Sklonija „dječačkim“ nego „tipično ženskim“ igrama, Maria je jedina djevojčica u skupini. Uz nju tu su tamnoputi imigrant čije porijeklo nitko ne može točno pogoditi (iako stereotipnih pretpostavki ne manjka), dječak iz disfunkcionalne obitelji, dječak s poteškoćama u govoru, Kai, pa i sam Hannes koji je dijete samohrane majke. Svi će oni do kraja filma preokrenuti stereotipnu sliku o sebi nastalu površnim poistovjećivanjem njihovih identiteta s nabrojanim karakteristikama.

Jedna od brojnih konstatacija filma odnosi se na oslikavanje predrasuda kao naučenoga stava. Kako bi to postigao, Ditter se služi prikazom grupe osamostaljene od odraslih. Krokodili su formirali svoje malo društvo odvojeno od svijeta starijih, prevladali početne predrasude i netrpeljivosti te se razvili u otvoreno društvo izgrađeno na toleranciji i prihvaćanju do te mjere da postaje uspješnije od društva odraslih. Ono je pak okarakterizirano svojom usađenošću u ustaljenim predrasudama i krutom pogledu na svijet. Upravo djeca odbacivanjem takvoga načina razmišljanja međusobnom suradnjom razotkriju kriminalce za kojima neuspješno traga policija.

Korištenje dječjega lika kao kritičkoga subjekta koji osvještava krizne točke u društvenome ustroju česta je filmska praksa. Ne samo u dječjim, već i u filmovima namijenjenima „zrelijoj“ populaciji, dijete će često funkcionirati kao strani element koji unosi očuđujuću i ujedno racionalnu perspektivu u svijet starijih likova. Primjerice, u Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin, 2011), Oscarom nagrađenome iranskom filmu o paru koji se rastaje, upravo njihova kći tinejdžerka iznosi  najzrelije  stavove  i  uvide,  raskrinkavajući ponekad  infantilno  ponašanje  svojih  roditelja. Uloga djeteta u filmovima za djecu srodna je toj ulozi utoliko što prikazuje dijete kao nositelja ispravnih vrijednosti te redovito služi kao sredstvo podučavanja, odnosno sredstvo prenošenja određene poruke.

Kao osnovna društvena jedinica, obitelj u filmu često predstavlja izvor problema i trauma, emocionalnih i socijalnih. Društvo prijatelja stoga postaje alternativa obitelji, mjesto vidanja rana i mjesto preodgoja gdje djeca samostalno usvajaju životne lekcije, redovito pronicljivije od odraslih koji zatim te lekcije usvajaju od svojih potomaka. Oslikavanjem bliskih odnosa među likovima koji nisu u krvnome srodstvu i raskrinkavanjem toga istog srodstva kao nedovoljnoga čimbenika u vrednovanju nekoga odnosa, Ditter u Krokodilima proširuje definiciju obitelji. I ona, baš kao i svjetonazori, postaje ovdje konstrukt temeljen na svjesno odabranim vrijednostima, ne nužno i isključivo na genetskoj povezanosti. Polazeći od obitelji, Ditter svojim pristupom neprekidno ukazuje na nerazdvojivu povezanost svih članova društva i načine na koje ta povezanost može biti štetna i iscjeliteljska.

Ta sugestija najeksplicitnije se pojavljuje na formalnoj razini filma koji nam još u svojoj ekspoziciji otkriva temeljno načelo prema kojemu funkcionira struktura  Krokodila – usporedba. Paralelne montaže glavno su sredstvo kojim se Ditter koristi u uspostavljanju povezanosti među likovima i proizvodnji dodatnih značenja. Prikazi likova u njihovim zasebnim obiteljima povezani su prilično doslovno montažnom upotrebom glazbe, a kamera će nizanja redovito popratiti usmjeravanjem svojega pogleda na krovove prigradske zajednice, okupljajući sve stanovnike u jednome kadru u kojemu sve kuće izgledaju jednako i nitko nije istaknut.

Toj ozbiljnoj tematici Ditter, međutim, pristupa na lakonotan, neopterećujuć način. Pritom se oslanja na motive popularne kulture mlađih uzrasta: na popularnu glazbu, dinamičnu kameru i naglašeno žanrovsku atmosferu detektivske (kriminalističke) priče ˝zasoljene˝ elementima drame i komedije. Kriminalistička priča i komični elementi čine dramu prijemljivijom, što u neku ruku postaje i potrebno s obzirom na sve poruke kojima je priča ispunjena. Na kraju, Krokodili su primarno  film  namijenjen  djeci  bez  posebnih ambicija  za  privlačenjem  odrasle  publike.  Iako izrazito naglašena, mjestimice i preizravna odgojna komponenta filma nosi vrijednu poruku o opasnosti univerzalnih normativnih vrijednosti, a pretočena je u lako probavljivu formu u kojoj i odrasla publika može pronaći trenutke iskrene zabave.

VALENTINA LISAK

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2020 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo