Mama, volim te

Latvijski redatelj Janis Nords rođen je 1983. godine, a u njegovoj biografiji nalazimo činjenicu koja zbilja intrigira, jer takav se podatak rijetko nalazi u biografijama uspješnih umjetnika. Prije nekoliko godina višestruko je osuđen za neobično kazneno djelo neplaćanja računa u restoranu. Naime, kako bi impresionirao djevojke, Nords je u devet skupocjenih londonskih restorana naručivao najskuplja jela i šampanjce, da bi redovito nakon večere s djevojkom pobjegao s lica mjesta. Stoga ne treba čuditi da se njegov film Mama, volim te bavi sitnim lažima, prekršajima, pa i kaznenim djelima, te propitkivanje njihovih mogućih posljedica.

Neizostavni klasik na temu odrastanja problematičnog dječaka svakako je film 400 udaraca Françoisa Truffauta iz 1959. godine. Nakon njega mnogi su se filmaši vraćali motivima koje koristi Truffaut, što čini i Nords. Razlog uspjeha Truffautovog filma svakako je u odabiru glavnog glumca, jer je za glavnu ulogu izabrao dječaka Jeana-Pierrea Léauda koji postaje jedan od najpoznatijih francuskih glumaca i s kojim nastavlja surađivati do kraja karijere. Nords, pak, nakon brojnih audicija sa stotinama dječaka bira dvanaestgodišnjeg Kristofersa Konovalovsa, koji svojom autentičnošću “nosi” cijeli film.

Dječak Raimonds odrasta bez oca, a majka mu je rijetko kod kuće. Dane provodi svirajući saksofon u školskom zboru, vozeći se na romobilu, družeći se s prijateljem Peterisom i igrajući video igrice. U filmu pratimo nekoliko dana njegovog života, u kojemu se nađe u brojnim moralno upitnim situacijama. Raimonds je i inače problematičan učenik, ali ti dani koje vidimo u filmu vjerojatno su ponešto intenzivniji od njegove svakodnevice. Raimonds se tijekom filma baš i ne trudi biti moralan – u više navrata laže majci i učiteljima kako bi izbjegao kaznu, a u ključnoj fazi filma i krade veću svotu novaca. Specifičnost Nordsovih scenarističko-režijskih postupaka je u tome što ne pokušavaju opravdati dječakove postupke. Jasno, on odrasta bez oca, ali zasigurno u svakom razredu postoje učenici koji dolaze iz problematičnih obitelji, a pritom sami nisu do te mjere problematični. Raimonds tijekom filma jednostavno donosi niz odluka koje zaslužuju moralnu osudu te iz situacije u situaciju uči na vlastitim greškama, što na samom kraju filma dovodi i do konačne navale iskrenosti kada majci i Peterisu optuženom za krađu priznaje da je on taj koji je ukrao novac.

Film je temeljen na građenju psihologije glavnoga junaka. Iako zapravo ne znamo zašto on odlučuje postupati na društveno neprihvatljiv način, mi smo kao gledatelji vrlo dobro “navođeni” da osjetimo točno kako se dječak osjeća u pojedinom trenutku. Zahvaljujući zanatski vrlo vještoj režiji, s Raimondsom proživljavamo osjećaje napetosti, uzbuđenja, straha, znatiželje, prkosa, a na kraju i kajanja i konačne katarze.

Konačno, film ima snažnu klasno-socijalnu komponentu. Siromašni Peteris, čija je majka čistačica i očito dolazi iz obitelji s nižim primanjima i nižeg socijalnog statusa, je taj koji s Raimondsom markira, krade, vara i laže. Međutim, upravo u trenutku kada je Raimonds taj koji je počinio najteži prekršaj u filmu, krađu veće svote novaca, Peteris je taj koji nastrada. U njegovu krivicu nitko ne sumnja, s obzirom na njegov socijalni milje. Raimonds je taj koji na kraju filma konačno izgrađuje svoj moral time što preuzima odgovornost. Njegovi postupci na pravnoj razini ne mogu se opravdati, ali ulazeći u njegov svijet gledajući film smišljamo vlastita opravdanja za njegove pogrešne odluke, trudimo se biti na njegovoj strani. Time se ujedno i prisjećamo vlastitih pogrešnih odluka.    

IGOR BEZINOVIĆ