Esej o filmu

Napuštena i zanemarena djeca čest su motiv u umjetnosti. U njihovim se sudbinama krije prostor podatan za uzimanje mjere naše ovisnosti o drugima, ali i naše mogućnosti da postanemo gospodari vlastite sudbine. Možda najpoznatiji prikazi te tematike dolaze iz pera Charlesa Dickensa, a u filmskoj umjetnosti ističe se Chaplinova nenadmašna obrada teme u Mališanu (1921) te francuski klasik Četiristo udaraca (1959) Françoisa Truffauta. Švicarsko-francuski animirani film Moj život kao tikvica adaptacija je romana Autobiografija jedne Tikvice (Autobiographie d’une Courgette) Gillesa Parisa, a na ideju da taj bestseller namijenjen mladima adaptira u animirani film izrađen tehnikom stop-animacije u kojem, unatoč ozbiljnosti teme, mogu uživati i oni najmlađi, došao je sam redatelj Claude Barras kojem je ovo dugometražni debi. U suradnji s proslavljenom redateljicom filmova za mlade Celine Sciamma (Tomboy, Girlhood) koja je bila zadužena za scenariji, majstorski je obradio ovu klasičnu temu na nesentimentalan, a opet pozitivan način. Poseban naglasak pritom je stavljen na  istraživanje mogućnost konstruktivne integracije u normalan život djece koja su prošla fizičko i emocionalno zlostavljanje što je izuzetno kompleksan problem. Barrasov pristup blizak je Chaplinovom po bešavnom spajanju uznemirujuće tematike sa žanrom komedije. Preplitanje tragičnog i humornog u Tikvici ima snažan premaz optimizma jer priča uvjerljivo naznačuje mogućnost da djeca unatoč lošim iskustvima i traumama iskuse sreću što je donose prijateljstvo i ljubav, ali i male svakodnevne stvari.

Naslovni lik Tikvice (čije se pravo ime referira na mitskog junaka Ikara koji je zbog neopreznosti tragično skončao) prošao je kroz nezamislivu traumu života s nestabilnom majkom te se uz to osjeća odgovornim za njenu smrt no to ga neće spriječiti da s novostečenim prijateljima osjeti i radosti života te da se čak i zaljubi. Jedan od ingenioznih poteza autora filma jest odluka da se dom prikaže kao pozitivno i afirmativno mjesto, a socijalni radnici kao i policajac kao tople i suosjećajne osobe. Ispostavlja se kako obiteljski dom nije nužno najbolje rješenje za dijete, već to može biti ono mjesto koje mu može pružiti sigurnost i priliku da razvija svoj potencijal. Pokazuje se to i kroz nekonvencionalan kraj u kojem Tikvicu i njegovu prijateljicu Camille udomljuje rastavljeni muškarac koji već ima dijete s kojim nije u kontaktu što je također netipično rješenje iz tradicionalističke perspektive. Ali malo je toga tradicionalno u ovom nadahnutom filmu koji se prije svega zanima malim ljudskim trenucima koji su golom oku gotovo neuhvatljivi, a oko kojih Barras uspješno gradi bogat emocionalni sloj filma.

U svom se pristupu snažno oslanja na detalje i duhovitosti pa će tako prizor posljednjeg lista koji otpada s golog stabla signalizirati tužan emocionalni trenutak, a emocije će mjeriti i na dovitljivoj meteo-emocionalnoj tabli na kojoj djeca u skladu sa svojim osjećajima tog dana ispod svog imena odaberu sunce, oblak ili kišu. Ono što ga pak najviše zanima u slikanju njihovih kompleksnih emocija jesu gotovo neuhvatljivi pogledi, male geste i nenametljivi znakovi privrženosti koje lovi filigranskom vještinom. Stoga lutke imaju predimenzionirane glave na kojima su iste takve oči u kojima se uporno ogleda svijet i čuđenje što ga djeca osjećaju u susretu s njim. U tim velikim ogledalima neprestano titraju emocije izranjajući poput mreškanja na površini i nudeći trag za ono što se odvija iznutra. Barras ne skriva da ova djeca pate i da su ispunjena tugom, ali im istovremeno daje i priliku da uče o svijetu, da se nadaju i da grade novi život crnoj prošlosti unatoč. Možda najvažnija poruka, osim one o iscjeliteljskoj moći solidarnosti i prijateljstva, koju film uvjerljivo izlaže jest ona o našoj mogućnosti da sami odlučimo tko i što ćemo biti i tko želimo postati. Djeca koju ovdje upoznajemo životu prilaze sa zaraznim optimizmom koji je njihov zalog da jednog dana sretno doputuju u bolju budućnost.

Višnja Vukašinović