Sedmi kontinent

Od vizualnih bombona do gorko-slatkih pustolovina – Sedmi kontinent „animira“ zagrebačke osnovce

Udruga Djeca susreću umjetnost u sklopu programa razvijanja filmske pismenosti Sedmi kontinent, od sredine siječnja uspješno ugošćava zagrebačke osnovne škole na lokaciji kina Tuškanac. Kako bismo skrenuli pozornost na značajne naslove u našem programu i pomogli vam u odabiru filmova za vaše učenike, donosimo pregled modernih animiranih klasika iz Irske, Belgije, Švicarske i Francuske. 

Prikazuju se tako naslovi Pjesma mora (Amhrán na Mara, Tomm Moore, 2014), Moj život kao tikvica (Ma vie de Courgette, Claude Barras, 2016), Kerity, kuća bajki (Kérity, la maison des contes, Dominique Monféry, 2009), Usvajanje odobreno (Couleur de peau: miel, Laurent Boileau i Jung, 2012) i brojni drugi. Filmove raznolikih i raskošnih tehnika klasične, rukom crtane, reducirane i stop animacije (lutka filma) povezuju ne samo najvažnije filmske nagrade poput Oscara i Grand Prixa etabliranih festivala animacije, ne samo oduševljeni prijem publike svih uzrasta, već prije svega slojevite emocije i afirmacija vrlina koje se stječu na nimalo lak način – kroz niz uzbudljivih avantura, prepreka, odricanja i spoznaja. Sva su navedena djela uz to i par excellence obiteljski filmovi koji osim audiovizualnog užitka i kadšto bajkovite, ali u zbilju uvijek usidrene priče nude i brojne mogućnosti filmske analize primjerene uzrastu.  

Za Oscara nominirana Pjesma mora pripovjedno se tako napaja na irskom odvjetku keltske mitologije koja, govoreći o ženama-tuljanima zvanim selkiji, vilama, divovima, vješticama i metafizičkoj energiji života koja egzistira i u sadašnjosti, ustvari dotiče duboku povezanost s morem i prirodom, ljubav u podlozi obiteljskih veza, prihvaćanje gubitka i značaj slobode, dok stilski briljira inspiracijom u iluminiranom evanđelistaru Knjiga Kellsa iz 9. stoljeća, jednoj od najljepših knjiga ikad načinjenih ljudskom rukom. U izostanku perspektive, nerealističnim proporcijama, ali i spektakularnom osvjetljenju i nezaobilaznim zvucima otočke folklorne glazbe, redatelj Tomm Moore pronalazi alat istovremeno vrlo irske i vrlo univerzalne, snažno emotivne alegorije o potrebi divljenja, traganja i podupiranja kojoj, međutim, ne nedostaje ni humora ni epskih dogodovština desetogodišnjeg Bena i njegove neobične mlađe sestre Saoirse. Ljepota Pjesme mora leži i u tome što su i priča i crtež i glazba, kao i mjesto i vrijeme radnje suvremeni, ali se doimaju kao da je riječ o klasičnom naslovu iz kolekcije najljepših bajki svijeta.

Nominiran za Oscara bio je i Moj život kao tikvica, film o gorko-slatkom životu u domu za nezbrinutu djecu ostvaren upečatljivom i iznimno funkcionalnom stop animacijom, ispunjen vrtlogom osjećaja, ali i dječjim nepodopštinama koje nadvladavaju tešku situaciju uz vedre poruke zajedništva i vitalnosti. Dobitnik nagrade publike dvaju najvećih svjetskih festivala animacije te s uspjehom prikazan u Cannesu, Moj život kao tikvica bešavno spaja tešku, ali važnu i nezaobilaznu temu sa zaigranim vizualima, upoznajući nas ne samo sa životnom pričom naslovnog devetogodišnjeg junaka, već i s onima njegovih prijatelja iz doma, kao i s onom djevojčice koja će mu postati simpatija. Ova adaptacija popularnog romana sa sretnim završetkom profitira i suradnjom sa slavnom scenaristicom i redateljicom Céline Sciamma, specijaliziranom za filmove o odrastanju.   

Za jednu od distinktivnih obilježja animiranog filma uobičajeno se drži prikazivanje onoga što je igranom filmu neprikazivo te se stoga za njim poseže kada se želi ilustrirati misli, sjećanja, čežnje, simboličku potragu za identitetom ili vremenski, prostorno i psihološki udaljene pojave kao što su one iz (osobne) povijesti. Animacija time postaje ne bijeg od stvarnosti, već upravo proširivanje granica njezine prikazivosti. I spoj animiranog i dokumentarnog filma već se više od desetljeća uspjelo koristi u svrhe rekonstrukcije izgubljenih egzistencija i pamćenja. Takav je slučaj i s filmom Usvajanje odobreno, adaptacijom autobiografskog stripa autora Junga, korejskog siročeta usvojenog u belgijsku obitelj Henin početkom 1970-ih koje se uz pomoć crtanja nastoji dokopati vlastitog identiteta i obračunati s traumama odrastanja, ljubomore i samodestrukcije. U svom animiranom djelu mahom retrospektivan, film prikazuje djetinjstvo i problematičnu mladost junaka koji se teško suživljava sa sredinom i sobom, dok u dokumentarnim segmentima prati već zrelog Junga na putu u rodnu zemlju. On naposljetku, zahvaljujući umjetničkoj autoterapiji, prigrljuje obitelj koja mu je majčinstvo, očinstvo, sestrinstvo i bratstvo doista i pružila, bez obzira na njezine neupitne mane. U skladu s izvornim naslovom (Boja kože: med) često okupan medenim bojama, i vizualni je stil ovoga filma, pobjednika Animafesta, jedinstven na presjecištu azijskih i europskih utjecaja. 

U još jednom favoritu publike, Kerity, kuća bajki družimo se s omiljenim likovima dječje književnosti te saznajemo zašto je čitanje tako lijepo i kako ga naučiti nije nimalo teško kada posjedujemo pravu motivaciju. Uz glas slavne francuske glumice Jeanne Moreau kao tete Eleanor koja omiljenom, no nažalost još uvijek nepismenom nećaku u amanet ostavlja čarobnu biblioteku prvih izdanja Pinokija, Alise, 1001 noći, Petra PanaCrvenkapice i dr. Kerity se može podičiti i uzbudljivim potjerama, kao i posebnom pojavnošću koja konture dvoje junaka crpi iz franko-belgijske, a pozadine i književne likove iz diznijevske tradicije. Ovaj film o ljepoti maštanja u neku je ruku metabajka, ali se i sam povinovao konvencijama žanra kada je riječ o tipskim funkcijama pomagača, protivnika i junačkog putovanja. Ovdje, međutim, putovanje zahvaljujući čaroliji nije daleko, ali nije stoga ništa manje teško, uzbudljivo i duhovito. 

Autor: Silvestar Mileta

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo