AKTIVNOSTI NAKON PROJEKCIJE FILMA

Slijedi prikaz artikulacije nastavnoga sata:

1. Uvodni diomotivacija (5-10 min)

– razgovor o dojmovima o pogledanome filmu

2. Središnji diorazrada (25 – 35 min)

– nasilje u našoj okolini

– opis Luke Ritza

– dokumentarni film

– filmska izražajna sredstva

2. Završni diosinteza (5 – 10 min)

– izvođenje definicija na temelju grupnoga rada

Pokušajte sažeti svoje dojmove o filmu u nekoliko rečenica. To može to biti i crtež ili pjesma ako vam je tako lakše izraziti svoje osjećaje. Čitamo i komentiramo doživljaje pojedinih učenika.

ISTRAŽIVAČKA RASPRAVA

Treća aktivnost

Nasilje u našoj okolini

  • Jeste li ikada doživjeli nasilje?
  • Jeste li ikada doživjeli nasilje u školi?
  • Svatko od nas barem se jednom osjetio ugroženo i nemoćno. Režiser Oblaka pokušao nas je upozoriti da bijes, hir, dosada i iživljavanje mogu imati nesagledive posljedice – nekomu mogu oduzeti sina, dečka, najboljega frienda, a nekome jednostavno – budućnost.

Možda ste Luku Ritza dosad doživljavali kao nekoga tamo dečka. Možda ste razmišljali: A kaj ćeš, bio je na krivom mjestu, u krivo vrijeme, ma možda se svađao… Iz ovoga filma jasno vam je da je taj dečko imao svoje prijatelje, šale, idole, interese, svoj svijet – koji mu je oduzet!

 

Četvrta aktivnost

Opis Luke Ritza

Pokušajmo stvoriti portret glavnoga lika.

  • Kako je izgledao (fizički opis, stil)?
  • Je li bio društven, zabavan? Po čemu je to vidljivo?
  • Je li bio osjećajan? Po čemu je to vidljivo?
  • Po čemu se Luka isticao? Potkrijepi primjerima.
  • Je li imao dobar odnos s roditeljima? Po čemu je to vidljivo?

 

Peta aktivnost

Dokumentarni film

‒ Kojim bi se filmskim rodom najbolje obradila problematika nasilja, sociološke i psihološke studije, statistika? Kako zovemo takvu vrstu filma?

‒ Pokušajmo analizirati pogledani film, odnosno što je to dokumentarno u njemu, kako se u takvome filmu postiže željena poruka.

Je li ovaj film izrežiran? Zbog čega tako mislite? Navedite primjere iz filma. Što ga onda ipak čini dokumentarnim filmom?

Izrežiranost vidimo po tijeku zbivanja, ubacivanju određenih komentara i zapisa na ekranu i sl. Dokumentarni film prikazuje stvarne ljude, situaciju u kojoj su se zatekli, pa je nepredvidiv. Međutim, pokazuje stav režisera koji ga je snimio, a najčešće i njegova režija pridonosi stvaranju naše slike o određenome problemu.

‒ Navedite naziv dokumentarnog filma koji vam se sviđa ili ne sviđa.

‒ Navedite  nekoliko natuknica koje povezujete s dokumentarnim filmom.

Dokumentarni film ili dokumentarac filmski je žanr koji se bavi stvarnim događajima. Za razliku od igranih filmova, u dokumentarnim filmovima najčešće ne nastupaju plaćeni glumci. U takvim filmovima gledatelji polaze od autentičnosti snimka. Nazočnost kamere i snimatelja koji opisuju situaciju za gledatelja je uglavnom vidljiva.

 

Šesta aktivnost

Filmska izražajna sredstva

Kako bi se gledatelju dočarala filmska priča, u filmu se služi posebnim filmskim izražajnim sredstvima: kadrom, filmskim planom, rakursom il kutom snimanja, kretanjem kamere, osvjetljenjem, bojom, zvukom, filmskim trikovima, montažom, glumom. Treba se prisjetiti da sva izražajna sredstva u filmskom uratku djeluju uzajamno, pa će tako neki snimljeni prizor istovremno imati svoj plan, svoj kut snimanja, biti snimljeni određenim objektivom, imati svoje osvjetljenje, svoju boju, svoj zvuk i drugo. Značenje pojedinoga izražajnog sredstva i te kako ovisi o autoru pojedinoga filma.

Akteri u filmu

Kako film započinje?

Tko su glavni akteri, likovi u filmu?

Zvuk u filmu

Kakva je glazba u filmu?  Zašto je odabrana ta glazba? Priča li i ona Lukin život?

► isječak:  Ja sam rock n’ roll zvijezda, 00:11:51 – 00:12:15

‒ Jeste li čuli još nekakve zvukove u filmu? Jeste li čuli šumove?

Sve na filmu što nije glazba ili govor – jesu šumovi.

‒ Zbog čega ih čujemo?

Voditelj reproducira neke zvukovne isječke i objašnjava funkciju šumova. Čuju se autobusi, tramvaji, priroda, automobili, čime se ukazuje na to da grad živi, a Luka više ne!

► isječak:  Lukina majka  sluša zvuk autobusa,  00:20:39 –  00:21:06

detalj (kamera se fokusira samo na neki detalj; prikazuje se Lukina djevojka, otac kada se želi naglasiti emotivni trenutak)

► isječak: detalj Lukine djevojke, 00:10:45 – 00:10:51

Primjeri potresnih scena u filmu i uporabe filmskih izražajnih sredstava.

U kojoj je sceni do kraja ogoljena tuga i gubitak Lukine majke?

Osvjetljenje u filmu

‒ Kakvo je osvjetljenje u filmu? Kakve boje prevladavaju?

‒ Pridonosi li  osvjetljenje atmosferi filma? Zašto? Što se time postiže?

Filmski plan

Zna li netko što je filmski plan?

Filmski je plan prostor što ga zahvaća objektiv kamere. Razlikuju se total, srednji plan, bliski plan, krupni plan i detalj plan.

Koje vrste planova režiser rabi?

 bliski plan; prikazano je poprsje

► isječak:  Lukini poznanici ljepe plakate po gradu, 00:41:13 – 00:41:43

srednji plan; prikazana je cijela osoba ili do koljena; taj je plan najbliži ljudskoj slici svijeta, karakterističan je za dokumentarne filmove, no u ovome ga filmu ima manje

► isječak:  poznanici lijepe placate, 00:43:29 – 00:43:52

krupni plan; prikazana je glava osobe; plan dominira u cijelome film jer je to osobna priča Lukinih najbližih; portret Luke dočaran je portretom njegovih najbližih

► isječak: Lukina djevojka govori o pjesmama koje joj je slao, 00:10:07 – 00:10:44

► isječak:  Lukini prijatelju prisjećaju se Luke, 00:00:37 – 00:02:35

total (daleki plan; naglašava prostor veći od čovjeka: kuća, trg, planina i sl.)

► isječak: Kamera prati Lukinog prijatelja na nasipu, 00:18:18 – 00:18:25

► isječak: Lukina mama na prozoru zgrade, 00:20:09 – 00:21:10

Primjeri potresnih scena u filmu i uporabe filmskih izražajnih sredstava.

  • U kojoj je sceni do kraja ogoljena tuga i gubitak Lukine majke?

► isječak: majka priča o autobusima koji ju nerviraju, 00:20:21 – 00:21:06

Detalj, krupni plan, total, šumovi: osamljenost majke, malo lice između velikih zgrada, total – kvart i zgrade, detalj – oko koje gleda i traži sina ili odgovore, krupni plan – proživljavanje samoće, šumovi – autobus, škripa, zujanje ulice, grad živi, a njega više nema.

U kojoj sceni je do kraja ogoljena tuga i gubitak Lukina oca?

► isječak:  otac koji sluša i gleda pjesmu Viva la vida, 00:29:50 – 00:30:40

Krupni plan, blizi plan, glazba: Otac koji sluša i gleda pjesmu Viva la vida – potresna scena. (Taj je singl Luka tjednima iščekivao, a premijerno je pušten samo nekoliko sati nakon njegove smrti.) Samoća i tuga kao poveznica.

Kontrast 

U filmu ste zasigurno primijetili službena policijska ili bolnička izvješća, novinske vijesti ispisane na ekranu. Kakav dojam ostavljaju na vas?

Sjećate li se da ste učili o kontrastu. Može li netko objasniti kontrast?

S čime su u kontrastu sva ta službena izvješća?

‒ Ponovimo, s jedne strane imamo toplinu  istinske i intimne ljudske drame, a s druge strane hladnoću policijskih činjenica, medicinskih  izvješća, sudskih paragrafa itd.

Nepredvidivost filmskoga žanra

‒ Gdje ste u filmu osjetili svu životnost, a osobito nepredvidivost dokumentarnog žanra? Promatramo nepredvidivu reakciju roditelja na vijest o uhićenju počinitelja zločina.

► isječak: reakciju roditelja na vijest o uhićenju, 00:49:20 – 00:51:55

 

UOPĆAVANJE

‒ Zašto mislite da se režiser odlučio za takav pristup?

‒ Lukina priča neizbježno je dotaknula njegove najbliže, ali i one koji su ga poznavali tek iz prolaza ili ga uopće nisu poznavali.

‒ Čini li vam se da je na taj način jedna tema u Crnoj kronici dobila svoje lice?

‒ Koji su put Lukini roditelji odabrali u borbi s tim nevjerojatnim gubitkom?

‒ Što misliš o izjavi autora filma Oblak: Luka Ritz nije bio slučajna žrtva. Ubilo ga je ovo društvo.

STVARALAČKI OBLICI RADA

Voditelj učenike podijeli u manje skupine. One predstavljaju male filmske ekipe koje smišljaju svoj prvi dokumentarac. Učenici će dobiti papire na kojima su upute i prijedlozi za dokumentarni film, a njihov je zadatak osmisliti ga.

RADNI LIST 2.

 Učenici komentiraju najzanimljivije ideje i izdvajaju filmove koje bi najradije pogledali.

Sedma aktivnost

Vrste dokumentarnoga filma

U dokumentarne filmove ubrajaju se mnoge vrste: činjenični (bilježi pojave, događaje, osobe ili kakve činjenice, npr. panorame turističkih središta praćene vijestima), znanstveno-popularni (prikazuju dostignuća suvremene znanosti), putopisni (donosi zapažanja i dojmove o zemljama, krajevima i gradovima kroz koje autor putuje), antroploški (film o smislu čovjekova postojanja u društvu), obrazovni (namijenjen šklolama), promidžbeni film (promiče određene proizvode, usluge, osobe ili ideje) i dr.

 

Osma aktivnost

Najpoznatiji svjetski festivali dokumentarnoga filma

Najpoznatiji svjetski festivali dokumentarnoga filma jesu IDFA u Amsterdamu, DOK u Leipzigu i Hot Docs u Torontu. Tu se dodjeljuju najznačajnije nagrade za najbolji dokumentarni film, uz američku nagradu Oscar. Hrvatski festivali dokumentarnoga filma jesu ZagrebDox, DORF u Vinkovcima i DOKUart u Bjelovaru.

U povijesti razvoja filma razlikujemo razdoblje nijemoga filma i razdoblje zvučnoga filma. Prvi zvučni film bio je Pjevač jazza (1927). Najvažniji filmski stvaraoci u počecima razvoja filmske umjetnosti jesu George Melies, Edwin Porter, David Wark Griffith, Charlie Chaplin i Sergej Mihajlovič Ejzenštejn. Povijest hrvatske kinematografije počinje snimkom šibenske luke iz 1903. koju je napravio Poljak Stanislaw Noworyta. Prvi hrvatski snimatelj bio je Splićanin Josip Karaman, koji je 1909. dokumentirao društvene događaje u svojemu gradu, a prvi koji je radio kao filmski profesionalac, i to za francusku tvrtku, bio je Zagrepčanim Josip Halla, koji je, među ostalima, izvještavao o bitkama i ratovima na Balkanu. Prvi hrvatski igrani film bio je Brcko u Zagrebu Arsena Maasa iz 1917. Prvi hrvatski zvučni film je Lisinski, koji je snimljen 1944. u režiji Oktavijana Miletića.

 

Deveta aktivnost

Intervju s redateljem dokumentarnoga filma Oblak

Jutarnji list, 24.10.2011.

Autor: Goran Penić

 

Autor dokumentarca o ubijenome mladiću: Luka Ritz nije bio slučajna žrtva. Ubilo ga je ovo društvo.

Miroslav Sikavica, autor dokumentarnog filma ‘Oblak’, priča o događajima nakon ubojstva mladića koje je potreslo Hrvatsku.

Kako je izgledao život roditelja Luke Ritza , njegovih prijatelja i bivše djevojke nakon tragičnog događaja od 12. lipnja 2009., kada se zauvijek ugasio život mladića koji je postao simbol borbe protiv nasilja među mladima, publika Zagreb Film Festivala vidjela je na svjetskoj premijeri dokumentarnog filma “Oblak” Miroslava Sikavice. Razgovarali smo s redateljem koji je tri godine sa svojim suradnicima radio na toj duboko emotivnoj priči.

 

Kako ste došli na ideju snimiti dokumentarac o Luki Ritzu? Negdje sam pročitao da vas je ta priča dirnula i zbog toga što imate neke sličnosti s Ritzom.

– Iako su od tada prošle više od tri godine, još mi je u živom sjećanju prvi novinski tekst koji sam pročitao, a da se u njemu spominje Lukino ime, “Posljednji ispraćaj umjesto veselja zbog mature”, o tuzi i šoku Lukinih kolega kojima se sprovod poklopio s pisanjem mature, s potresnom fotkom mladića u crnoj odjeći kako bespomoćno čuči naslonjen na zid Krematorija s bijelom ružom u ruci. Zatim je Miljenko Jergović javno progovorio o izostanku osjećaja građanske solidarnosti i slučaj Luke Ritza povezao sa sarajevskim srednjoškolcem Denisom Mrnjavcem, kojeg su nekoliko mjeseci ranije u tramvaju nasmrt izbola trojica vršnjaka koje nije poznavao. Taknuo me i emotivan post “Svi smo mi Luka Ritz” u kojem revoltiran bloger piše o napadu na Luku kao o napadu na sve nas: o smrti cijelog jednog načina odrastanja novozagrebačkih klinaca – bezazlenog muvanja po kvartu, parkovima i klupicama iza zgrade. Mogao sam samo suosjećajno zavapiti: ‘Hej, i ja sam tako odrastao!’ Drugo, u to vrijeme, moj je Toma imao oko šest mjeseci. Bio sam novopečeni tata, sretan i uzbuđen, ali, istovremeno, i totalno u frci kako odgojiti vlastitog klinca u današnjem netolerantnom, agresivnom društvu, gdje je empatija endemska kategorija. Osjetio sam se prozvanim.

 

Je li bilo teško raditi na tako osjetljivoj priči?

– Teško je raditi film o glavnom junaku koji nije živ, a još je i tragična žrtva. Lako vas zavara ta situacija, navuče na tanak led i patetiku. Kako napraviti film o super tipu i nepravednoj smrti, a izbjeći patos. Kako uspješno ekvilibrirati na toj tankoj žici kad radiš film o nekome koga više nema, a sve je još jako svježe, bolno i ispunjeno emocijama. U startu je to bila teška, ali izazovna situacija.

 

U filmu ste se bazirali na priču roditelja Luke Ritza i njegovih prijatelja. Primjetan je nedostatak drugih sugovornika. Jeste li pokušali raditi i drugu stranu priče?

– Počeli smo snimati bez čvrstog koncepta i na početku široko pratili i razvijali priču. Bilježili smo koncerte protiv nasilja, pokušavali smo doći do samih napadača, dežurali ispred Odjela za mladež Općinskog kaznenog suda, skrivali se u žbunju kad su bila ročišta i snimali potajice. Na kraju smo svjesno odustali od svega toga. Nismo željeli da u film uđe itko tko nije poznavao Luku. A u to vrijeme su mediji, naravno s pravom, toliko iscrpno izvještavali o njegovu premlaćivanju, smrti, potrazi za maloljetnim počiniteljima, medicinskim vještačenjim i sl., da se nama činilo da u ovoj zemlji više nema nikoga tko ne zna tko je Luka Ritz. Mi nismo tražili informacije, nego emocije te smo se, na kraju, svjesno fokusirali na intimnu priču i film o gubitku. Znali smo da će, kad dim splasne, ostati samo svagdanja borba tih ljudi: kako i zašto nastaviti živjeti u ispražnjenom svijetu bez voljene osobe.

 

Koji je za vas osobno najbolji ili najjači dio u filmu? Je li to trenutak kad su uhitili napadače? Kako je to izgledalo, biti u tom trenutku s Renom i Suzi?

– Najpotresnija mi je možda bila scena koju smo smontirali od sijaset fotografija s Lukina sprovoda i kao podlogu stavili pjesmu “Poštar lakog sna” grupe Pips Chips & Videoclips, koja je, uostalom, na prijedlog Lukine cure, i svirala na njegovu pogrebu. Gotovo da sam u zamrznutim kadrovima mogao vidjeti Suzi kako kroz suze tiho izgovara stihove: “Samo tebi svira bend…” Od onih koje su našle mjesto u filmu, najupečatljivija mi je scena u kojoj Reno priča da je Luka uzaludno čekao objavu novog albuma Coldplaya i da su ga, baš kao za inat, pustili u prodaju na dan njegove smrti; kako su ga sasjekli stihovi: “For some reason I can’t explain, I know Saint Peter wan’t call my name”.

 

Kako ste vi doživjeli Luku za snimanja dokumentarca?

– Luka je bio normalan klinac, ni anđeo ni vrag – kako je sam sebe negdje opisao. Imao je svoj svijet i profiliran glazbeno-filmsko-književni ukus: Pearl Jam, Cameron Crowe, Nick Hornby. Črčkao je po bilježnicama svoje otkačene strip-junake: glistu Milorada, Janka koji voli cvijeće, Ivicu koji je umislio da je punker, itd. Imao je barem dvije crte koje posebno cijenim kod ljudi: ironičnost i duhovitost. I ne najmanje važno, bio je liberalan, tolerantan i zazirao je od nasilja, što je rijetkost u njegovim – testosteronskim godinama.

 

Na kraju ste postali i prijatelji s Lukinim roditeljima. Što za vas znači to prijateljstvo?

– Dobio sam prijatelje za cijeli život. O njima puno govori činjenica da s njihove strane nikada nije bilo pritiska oko filma. Kod njih sam se uvijek osjećao dobrodošao, gotovo kao član obitelji. Reno mi je maltene uzor. Takav kit bih ja htio biti.

 

Kako će publika regirati na vaš film, ima li on neku posebnu poruku protiv nasilja među mladima?

– Ne znam, iščekujemo reakciju publike i strepimo. Što se tiče posebne poruke, “Oblak” nije film s porukom. Nije ciljano rađen da bi služio nenasilnoj edukaciji ili nečemu drugome. Uostalom, nije zadaća društveno angažiranog filma poučavati, nego ukazivati. Možda ima nečeg dubljeg i simboličnijeg u Lukinoj smrti. Naime, nekako mi se čini da Luka nije bio proizvoljna, slučajna žrtva. To je bio klasičan, neravnopravan sukob između izuzetnoga pojedinca koji je, usprkos svojoj mladosti, zagovarao liberalizam, toleranciju i moralnu odgovornost i poremećenog, postratnog, tranzicijskog društva u kojem je nasilje legitiman i društveno prihvaćen model djelovanja. A u frustriranom, agresivnom društvu, čini se, nema mjesta za one koji su drukčiji.

Moj Film, 24.10.2011.

Razgovarala: Iva Cikojević

Intervju – Miroslav Sikavica: Nije lako snimiti dokumentarac o osobi koje više nema

 
„Životni cilj mi je ili napraviti uspješnu karijeru kao basist u bendu ili pokrenuti komunističku revoluciju. Kuda idem ne znam, ali htio bih kad umrem, da me kremiraju i stave u neku lijepu pepeljaru.“

– načrčkao je u jednu od svojih bilježnica tada četrnaestogodišnji Luka Ritz, koji je tek mjesec dana nakon svog 18. rođendana brutalno pretučen od svojih vršnjaka, a potom i uslijed zadobivenih ozljeda preminuo u zagrebačkoj bolnici. 

 

Lukina je smrt potresla hrvatsku javnost i potaknula dotad neviđenu građansku kampanju otpora eskalaciji maloljetničkog nasilja. Dok je policija u potrazi za maloljetničkim počiniteljima mjesecima tapkala u mraku, Lukini su ožalošćeni i revoltirani frendovi, u nadi da će i potragu za nasilnicima ubaciti u višu brzinu, kao i možda probuditi savjest ubojica, krenuli u akciju lijepljenja plakata s kojih je vrištalo –Zagrebe, zašto štitiš ubojicu i Želimo siguran grad – Luka Ritz – da se ne ponovi.

 

Upravo je to bila kap koja je prelila čašu redatelju Miroslavu Sikavici (jednog od stjegonoša svojedobno vrlo popularnog Direkta – obožavao ga je i Luka Ritz), pa je prema onom „tko ne djeluje, sudjeluje“, stao iza kamere i godinu dana pratio Lukine najbliže u svagdanjoj borbi s bijesom, tugom i razočaranjem i uspomenama na njega. Tako je nastao dokumentarni film „Oblak“, koji progovara o važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u današnjem društvu,  a premijerno je prikazan na netom završenom Zagreb Film Festivalu, gdje je vladala prava jagma za ulaznicama. Kako je uspio otvoriti vrata Lukine obitelji zakračunata traumatičnim gubitkom, kako su se slagale ciglice priče te može li na koncu „Oblak“ rastjerati mrak, porazgovarali smo s glavnim i odgovornim, redateljem, scenaristom i producentom, Miroslavom Sikavicom…

 

Iza sebe imate mnogo  filmskih „utakmica u nogama“, no ovo je vaš dugometražni prvijenac. Je li upravo tema, proizašla iz istinitog tragičnog događaja, bio kotačić koji je sve pokrenuo?

Tema je bila važan okidač, no ne i presudan. Naime, uvijek se više stvari mora poklopiti da se prihvatite snimanja dokumentarna filma, jer je svaki filmski projekt iscrpljujući te traži od vas stopostotan angažman. S druge strane, nisu ni sve teme podesne za snimanje, iako vam se na prvu možda mogu činiti filmskima. Za Lukin sam slučaj, naravno, saznao preko novina i zaintrigirao me je. Šokiralo me to što mu se dogodilo. I ja sam dijete ovog grada. Ostavio sam svoje djetinjstvo na njegovim ulicama. Naravno, bio sam istodobno i bijesan i tužan i razočaran. Tada još nisam razmišljao o filmu. Strahovito je teško snimiti dokumentarac o nekome tko više nije živ, a pritom je, kao u ovom slučaju, još i tragična žrtva. Nužno si upao u klopku patetike, a to zasigurno za film nije dobro. Mene je zanimala i dirala ta tema, ali ne sociološki, već me više zanimalo ono psihološko u njoj: kako se s gubitkom nose Lukini najbliži, što oni proživljavaju, kako nastaviti živjeti nakon takve tragedije i sl. Trebalo mi je neko vrijeme da osvjestim svoj društveni angažman. Kap koja je prelila čašu, nesumnjivo je bila gerilska akcija Lukinih prijatelja koji su plakatima prozivali svoje sugrađane i policiju. Ukratko, kada sam počeo snimati (a i dugo još kasnije), nisam imao pojma da radim dugometražni dokumentarac, a još manje da će taj isti dokumentarac biti dovoljno dobar da ima svoj kinofilmski život, da će potom imati premijeru na Zagreb Film Festivalu na kojem će naposljetku biti jagma za ulaznicama. Još uvijek mi je to sve sasvim ludo.

 

Kako to da je vaš kreativni vjetar zapuhao u smjeru dokumentarnih, a ne primjerice, što je očekivanije, igranih filmova?

Prije su redatelji u nas najuobičajenije započinjali i razvijali svoj filmski put i jezik kao dokumentaristi. Dokumentarci su tada bili ulaznicom u igrano-filmski svijet, gotovo pa uvjetom za kasniju igrano-filmsku karijeru. Nisu bili na cijeni kao danas. Danas su dokumentarci raznovrsniji i intrigantniji od svoje igrano-filmske “braće”. Ja naprosto volim dokumentarnu formu. Osjećam se dobro i sigurno u njoj. Volim žive ljude, stvarne osobe. Volim snimati u prirodnim interijerima i eksterijerima. Volim nenamještene situacije i bilježenje spontanih razgovora. Čak i među igranim filmovima više cijenim one dokumentarnije, manje stilizirane, “zbiljske” priče koje se oslanjaju na lik, a ne na fabulu.

 

Kako je proteklo snimanje, jeste li naišli na neke prepreke, koji su vas trenuci najviše dirnuli?

Nismo uspjeli doći do maloljetnih počinitelja kaznenog djela napada na Luku Ritza. Prema Zakonu o sudovima za mladež Kazneni sud je čuvao u tajnosti njihove podatke i štitio njihov identitet. Premda su novinari vrlo brzo hakirali podatke te napravili njihov socio-psihološki profil. Na kraju smo odustali od posredničkog prikaza informacija. Zatim, ni tjeskobnim, izgubljenim Lukinim frendovima nije bilo ni lako ni svejedno stati ispred kamere, otvoriti se, pustiti strane osobe u svoj život. Također, neki od njih nisu željeli govoriti ispred kamere. Cijela im je situacija je bila ionako previše šokantna pa smo poštovali njihovu želju. Dirnulo me kako su nam Suzi i Reno (roditelji Luke Ritza) bezrezervno i širom otvorili vrata, koliko je Lukina ekipa sjajna, kako je sam Ritz bio duhovit i vrckav tip. Čitajući njegove bilježnice, otkrivao sam ga kao osobu. Sada mi se često motaju po glavi, kao neki flash-backovi, njegovi likovi iz bilježnica i strip-junaci pa se smijem. Isto tako, prekrasna je bila inicijativa i gesta 18. gimnazije u Zagrebu koja nam je prije dvije godine donirala sredstva prikupljena s malonogometna turnira posvećena nenasilju.

Vrlo složeno posttraumatsko iskustvo gubitka voljene osobe iziskivalo je nimalo lak pristup članovima obitelji i prijateljima Luke Ritza. Kako je bilo uvući se u njihovu kožu i kakvog je traga to iskustvo ostavilo na vama?

Djelomično sam na ovo pitanje odgovorio prijašnjim odgovorom. Nekako se znam prišmajhlati ljudima. Volim ih i nikad im ne pristupam cinično. I volim slušati, što je danas, čini mi se, rijetkost. Imam osjećaj da živimo u džungli egoista u kojoj nitko nikoga ne čuje.

 

Jeste li pokušali dospjeti do „druge strane medalje“, onih koji su odgovorni  i krivi za taj zločin? To bi dalo snažan pečat ovoj priči…

Tu se s vama samo djelomično slažem. Naravno da bi bilo zanimljivo čuti njihovu priču. I mi smo pokušavali, kao što sam već rekao, doći do napadača na Luku Ritza. Poslije smo njihove motive i background pokušali posredovati preko novinara koji su pratili taj slučaj. No, taj nas tip indirektnosti i informativnosti nije zadovoljavao. Na kraju smo se odlučili za intimnu priču i svagdanju borbu Lukinih najbližih tako da su svi ostali ispali iz igre. Priča oko napadača, motiva i razumijevanja počinjenog kaznenog djela traži drukčiji pristup, dramaturgiju i poseban film. Na tu temu mi smo u međuvremenu radili dokumentarac, “Od 6 mjeseci do 3 godine”, s pričama maloljetnih delikvenata u Odgojnom zavodu Turopolje, gdje su preodgajani i Lukini napadači.

 

Uglavnom ste se vrtjeli u začaranom krugu intime i tuge Lukinih najbližih, a vrata koja vode do šireg društvenog konteksta gdje se treba postaviti veliki upitnik i uskličnik borbe protiv maloljetničkog nasilja, klimavosti državno-pravnog aparata te odgoja mladih na mikro planu, ostala su zatvorena. Zašto?

Zato što me kao autora ne zanimaju informacije, nego emocije, odnosno psihologija, a ne sociologija. Ne zanima me fenomenologija nekog slučaja, nego zbiljska drama koja se odvija iza nečijih vrata. Mene zanimaju mali, obični ljudi, a ne sociolozi, novinari, liječnici, odvjetnici i sl. Slučaj Luke Ritza je bio medijski vrlo dobro praćen i o njemu i o njegovim napadačima se puno pisalo. Kao, uostalom, i o maloljetničkom nasilju. Uglavnom jalovo i loše. Svatko ima o tome neki tobože važan stav, a nitko nije u stanju nešto konkretno napraviti. Uostalom, ne volim preuzetne dokumentarne filmove, senzacionalistički pristup, ni glagoljive, a isprazne komentatore. Ostavljam prostor nekome drugome da napravi film o “uskličniku borbe protiv maloljetničkog nasilja”. Mene više zanima dječak Luka i njegov svijet, a manje njegov medijski dvojnik.

 

Kakvi su bili dojmovi obitelji i prijatelja?

Oduševljeni su. Kažu da je dokumentarac napravljen nevjerojatno točno, kao da smo poznavali Luku. Isto tako, poslije premijere, bilo je mnoštvo reakcija na film ljudi koji ga uopće nisu poznavali (kao ni njegovu obitelj ni prijatelje), ali ih je dokumentarac svejedno vrlo dojmio. Poput, recimo, prijateljica jedne od žrtava u nesreći vlaka u Rudinama 2009. godine koje su se javile Lukinoj mami Suzi na e-mail emocionalno suosjećajući.

 

Nedugo nakon Lukine smrti i jedno je zagrebačko kazalište na scenu postavilo predstavu koja oštro i promptno reagira na Lukin slučaj te vrišti od apela za djelovanjem,  a potom je uslijedio i vaš film. Kulturna je scena udarila u zvono za uzbunu, hoće li oni koji trebaju imati dovoljno sluha i može li „Oblak“ nešto promijeniti?

Predstava “Ovo bi mogla biti moja ulica” je znatno eksplicitnija u tom apelu nego što je “Oblak” kao film. Kazalištu je prirođenija ta epska, brechtijanska funkcija preodgajanja društvene svijesti. S filmom je nešto drukčije. Ako ne radiš politički dokumentarac, onda se moraš osloniti na likove, zbiljske, stvarne ljude, a ne na funkcije. Ne možeš se identificirati i empatizirati s nekim tko izgovara poruke. Predstava je bila vrlo gledana, uzburkala je brojne mlade ljude, dofurala ih u kazalište i natjerala ih na razmišljanje i prosuđivanje. Svaka čast. Ne znam, hoće li to biti slučaj i s “Oblakom”. No, već sada imamo mnogo upita da se film prikaže u drugim gradovima i školama širom Hrvatske.

Najintimniji događaj

 

Bio je s Lukinim roditeljima u trenutku telefonskog poziva kojim je, nakon mjeseci agonije, policijski službenik priopćio roditeljima da su pronašli ubojice njihova sina. Bio je s njegovim prijateljima na posmrtnoj proslavi Lukina rođendana, samo godinu nakon što su ga u istoj prostoriji slavili s nasmijanim Lukom. Sikavičina kamera snimila je i Lukine znance koji su cijeli grad oblijepili fotorobotom njegova ubojice, u ganutljivom pokušaju da natjeraju policiju da napokon uhvati bjegunca. Zahvaljujući snažnom dokumentarističkom instinktu i očito velikom uloženom vremenu, “Oblak” Miroslava Sikavice dosad je najpotpuniji prikaz života Luke Ritza, koji prvi put prikazuje njegove roditelje kao obične, male ljude koji samo žele preboljeti svoj gubitak. A njega kao inteligentnog, hiperaktivnog tinejdžera punog ljubavi, koji je sanjao o karijeri rock-zvijezde ili komunističkog revolucionara.

Naslov filma preuzet je iz njegova školskog sastava, napisanog nakon prekida s djevojkom. U njemu se Luka prikazuje kao oblak u potrazi za morem koje bi ga ispunilo, a na kraju blijedi i ostaje lebdjeti nad zemljom u obliku jutarnje izmaglice. Taj emotivni tekst pred kamerama čita njegova djevojka, jedina ljubav Lukina mladog života. Kaže, zadnji ga je put vidjela u bolničkom krevetu, gdje se naoko oporavljao od kobnih ozljeda glave. Već tada je bio potonuo i bez energije kojom je uvijek prštao. Pitao je voli li ga još uvijek, a ona mu je odgovorila da ga nikad nije ni prestala voljeti.

 

Večernji list, 20.10. 2011

Piše: Milena Zajović

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2020 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo