OBLAK

ANALIZA

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU DOKUMENTARNOG FILMA OBLAK (2011.)

(PREPORUČENA DOB: +13)

REDATELJ: MIROSLAV SIKAVICA

 

VRIJEDNOSTI KOJE OSVJEŠĆUJEMO I RAZVIJAMO UZ FILM:

Značenje i važnost prijateljstva i zajedništva – prihvaćanje okoline – odnos s roditeljima – sagledavanje stvari iz tuđe perspektive – razumijevanje i poštivanje drugoga i drukčijega – nasilje među djecom i mladima – posljedice nasilja – društveni aktivizam – mogućnosti svakoga od nas da djeluje – potreba i važnost građanske solidarnosti i aktivizma u današnjem društvu

Pripremili:

Snježana Gabelić, prof. hrvatskoga jezika, Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb

Mentor i recenzent:

Krešimir Mikić, prof., Učiteljska akademija, Sveučilište u Zagreb

UVOD

Obrazovni materijal uz dokumentarni film Oblak

Predmetnim sadržajem želi se učiteljima i djeci podastrijeti obavijesti o filmu, načini obrade teme filma te filmskih izražajnih sredstva pripremljenim aktivnostima i radnim listovima. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremila je profesorica hrvatskoga jezika, a esej i pojmovnik filmska teoretičarka. Cilj je programa Sedmi kontinent poučiti najmlađe o filmu i filmom. Želja nam je da doživljaj filma bude potpun kako bi djeca bila motivirana za razgovora o filmu i u razredu.

Redatelj: Miroslav Sikavica

Scenarij: Miroslav Sikavica

Producenti: Miroslav Sikavica, Vinko Brešan

Montaža: Iva Kraljević

Miroslav Sikavica, rođen u Zagrebu 1975. godine, filmski je i televizijski redatelj. Filmografija: Oblak (2011.), Od 6 mjeseci do 3 godine (2010.), Direkt: Čardak ni na nebu ni na zemlji (2009.), Direkt: Lopta, cipela, Coca-Cola (2008.), Gospođa za prije (2007.), Direkt: C2H5OH (2006.), Kako miriše nebo (2003.), Pad (2002.).

Oblak je njegov dugometražni dokumentarni prvijenac.

Prvog lipnja 2008. u jedan sat u noći u Zagrebu je pretučen maturant Luka Ritz i njegov prijatelj. Lukina je smrt potresla hrvatsku javnost i potaknula dotad neviđenu građansku kampanju otpora eskalaciji maloljetničkoga nasilja. Dok je policija u potrazi za maloljetničkim počiniteljima mjesecima tapkala u mraku, Lukini su ožalošćeni i ogorčeni frendovi, u nadi da će potragu za nasilnicima ˝ubaciti u višu brzinu˝ i možda probuditi savjest ubojica, krenuli u akciju lijepljenja plakata s kojih je ˝vrištalo˝ – Zagrebe, zašto štitiš ubojicu i Želimo siguran grad – Luka Ritz – da se ne ponovi.

Njegovo ubojstvo 2008. godine potaknulo je mnoge vršnjake na akciju, pokrenuli su se i sudjelovali u više njih. Luka ih okupio oko istoga cilja – snažnoga otpora prema nasilju, koje se širilo gradskim ulicama. Okupio ih je i oko samoga filma za čije su snimanje učenici XVIII. gimnazije skupljali novac prodajom majica s Lukinim likom.

Prema izrazu Tko ne djeluje, sudjeluje. mladi je režiser Miroslav Sikavica stao iza kamere i godinu dana pratio Lukine najbliže u svagdanjoj borbi s bijesom, tugom, razočaranjem i uspomenama na njega. Tako je nastao dokumentarni film Oblak, koji progovara o važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u današnjem društvu,  a premijerno je prikazan na Zagreb Film Festivalu, gdje je vladala prava jagma za ulaznicama.

             

Kritike

Uglavnom koncentriran na uski krug prijatelja i obitelji Luke Ritza, film Oblak pruža izrazito intiman uvid u tragičan doživljaj gubitka mlade i od okoline štovane i voljene osobe, i u tom smjeru film Oblak je potpun.

 Film.hr

 

Upravo je u takvim trenucima vrijednost filma Miroslava Sikavice. On se ne pokušava baviti socijalnim fenomenom maloljetničkog nasilja, pred kamere ne dovodi stručnjake ili liječnike, nego priču o Luki predstavlja kroz živote onih koji su ostali živjeti s činjenicom njegove smrti.

Agencija Vlm|Hot.hr

 

Priča

Kuda idem ne znam, ali htio bih, kad umrem, da me kremiraju i stave u neku lijepu pepeljaru., zapisao je u svojoj potrazi za smislom života 14-godišnji Luka Ritz. Vjerojatno ni u najluđim snovima nije pomišljao da bi se to moglo dogoditi tako brzo, a dogodilo se ni pune četiri godine kasnije. Njegovo premlaćivanje i posljedična smrt 2008. godine te višemjesečna potraga za počiniteljima potresli su hrvatsku javnost i potaknuli snažnu građansku kampanju otpora maloljetničkom nasilju. To je intimna priča koja se događala daleko od očiju javnosti. Dokumentarni film o traumatičnom gubitku sina jedinca, najboljega prijatelja, dečka, u kojemu se godinu dana nakon Lukine smrti prati njegove najbliže. To je također priča o potrebi i važnosti građanske solidarnosti i aktivizma u današnjem društvu.

SAŽETAK FILMA

Film započinje scenom okupljanja Lukinih prijatelja i roditelja. Ispijajući pivu, uz smijeh i suze dijele svoja razmišljanja o Luki i gledaju stare snimke. Slijedi scena Lukine bivše djevojke koja čita Lukine tekstove i govori o njihovim planovima da se vjenčaju te govori o prekidu. Kadrovi Lukine djevojke izmjenjuju se sa starim snimkama Luke i kadrovima njegovih prijatelja koji pričaju o svojem prijateljstvu s Lukom, od toga kako su ga upoznali pa sve do noći kada je Luka napadnut. Lukina majka priča o toj istoj noći. Nakon toga slijede izlaganja različitih osoba o danima koji su uslijedili pa sve do Lukine smrti, kada se iznenadno srušio u kupaonici i po dolasku u bolnicu ubrzo preminuo. Lukina majka pokazuje njegovu sobu i posljednje stvari koje je dobio na poklon. Kamera slijedi Lukine prijatelje u akciji lijepljenja plakata kako bi pronašli Lukine ubojice. Roditelji dobivaju poziv od policije: ubojice su uhićene. 10. prosinca 2008. Lukini prijatelji za svoj aktivizam dobivaju nagradu Hrvatskoga helsinškog odbora za ljudska prava. Lukina majka odlazi do obiteljske vikendice koja je nekoć bila mjesto obiteljskoga okupljanja, a sada je prodaju jer u njoj više ne mogu živjeti. Lukina djevojka već je studentica. Govori o tome kako je Lukina smrt utjecala na nju kao osobu i o tome kako se pokušava okrenuti budućnosti. Lukini prijatelji iz benda sada su studenti, a studiraju u Varaždinu jer Zagreb za njih više nije mjesto u kojemu se osjećaju ugodno. Više ne sviraju u bendu jer se sve previše promijenilo. 1. svibnja 2009. – Lukini roditelji raspremaju njegovu sobu i pakiraju njegove stvari. 12. lipnja 2009. – prošla je točno godina dana od Lukine smrti. Njegovi roditelji nazoče dodjeli nagrade Luka Ritz koja je namijenjena učenicima osnovnih i srednjih škola za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Nakon dodjele roditelji posjećuju Lukin grob, a zatim se uz pjesmu Pips Chips & Videoclipsa, Luki dragoga benda, voze doma, putem prelazeći Savu. Odjavna špica nastavlja se na pjesmu, a prikazuju se Lukini stripovski crteži.

Esej o filmu

Potaknut masovnom kampanjom mladih protiv maloljetničkoga nasilja, Oblak je nastao kao intiman portret Luke Ritza, njegove obitelji i prijatelja. Sam redatelj Miroslav Sikavica navodi u intervjuima kako mu cilj nije bio snimiti aktivistički film koji se bavi sociološkim aspektima događaja, već snimiti film o Luki kao osobi. Naravno, društveno angažirana crta implicitno je prisutna pri izboru teme poput ove, no u Oblaku ona se mahom posredno ostvaruje, u oslikavanju gubitka proizašloga iz takva nasilja. Ono što Sikavica u svojemu pristupu dosljedno izbjegava opća su mjesta koja bi progovarala o problemu nasilja među mladima u generalnim okvirima jer bi ga ista ujedno i udaljila od pravoga predmeta prikaza.

U skladu s time, autorov je glas u filmu manje-više odsutan kako bi oslobodio prostor za neometan tijek govora svojih protagonista. Razmišljanja Lukinih roditelja i prijatelja nižu se poput dnevničkih zapisa te na trenutke zvuče toliko spontano da se stvara dojam kako vode razgovor sa samima sobom. Doduše, kao i sa svakim konstruiranim djelom, autorova je uloga tek naoko ona pasivnoga promatrača. Drugim riječima, Oblak ima itekako promišljenu strukturu koja cijeli slijed asocijativno povezanih slika i razgovora naposljetku poslaguje u skladnu, pa čak i narativnu cjelinu. Iako se film primarno fokusira na oslikavanje Lukina lika, to nije točka na kojoj se zaustavlja. Naime, polazeći od partikularnoga prikaza jedne individue, Oblak se postepeno razvija u univerzalniju meditaciju o boli, gubitku i promjenama. Poslužimo li se analogijom s dnevničkim zapisima, Oblak se može gledati kao kronika razvoja osjećaja gubitka. S jedne strane, Sikavica Lukin lik izmješta iz apstraktne uloge simbola koju je zauzeo u popularnoj svijesti i spušta ga u tijelo konkretne, opipljive osobe, dok s druge strane njegov lik koristi za dočaravanje još jedne apstraktne, općenitije, tematike. Godinu dana prateći Lukine roditelje i prijatelje te načine na koje se nose s njegovom smrću, kamera ujedno bilježi i preobrazbe kroz koje taj osjećaj gubitka prolazi, u što prerasta i što iz njega izrasta.

Promotrimo li okvirnu strukturu filma, lako je uočiti da se sastoji od nekoliko tematski povezanih cjelina, poglavlja. Prvo u svoje središte stavlja Lukin život te postepeno gradi njegov karakter prikazujući razgovore i komentare osoba koje su mu bile bliske. U tu se svrhu služi prepričavanjem različitih sjećanja, videosnimkama, fotografijama, pa i čitanjima tekstova čiji je autor bio Luka. Najuočljivija je pritom uloga prostora koji u kontekstu fragmentarne strukture filma funkcionira i kao jedan od vezivnih motiva. Kako bi gledatelj što više uronio u Lukin svijet, kamera se konstantno kreće mjestima na kojima je obitavao, dok glazbenu podlogu čine pjesme koje je slušao, a čujemo i svirku njegova benda. Kao drugo poglavlje mogli bismo odrediti središnji dio koji prati potragu za Lukinim ubojicama, krenuvši od akcije njegovih prijatelja, a završivši s konačnim uhićenjem ubojica, čiji identiteti u filmu nisu otkriveni. Treći i posljednji dio najzad slijedi likove dok se polako okreću prema budućnosti, čime započinje proces zacjeljivanja.

Iako tako opisane cjeline sugeriraju određenu kronologiju prikazanoga materijala, ona je prisutna tek kao okvir filma i iluzija koju stvaraju tematske okosnice oko kojih su snimljeni okupljeni fragmenti, a čiji je slijed unutar navedenih cjelina, sam po sebi sasvim nekronološki. Najviše je to izraženo u prvome dijelu u kojemu kronološki slijed kao da ustupa mjesto strukturnomu načelu sjećanja i njihovoj asocijativnoj prirodi. U neku ruku, sjećanja imaju ulogu temeljne gradivne jedinice Sikavičina filma, iz njih redatelj crpi materijal nužan za davanje značenja prikazanim predmetima. No ona su također jedna od tema, a ne manjka ni pokušaja da se gledatelju što zornije dočaraju kako bi se postigao što viši stupanj empatije. Dok majka govori o zvuku autobusa na stanici pod prozorom, čiji je zvuk neprestano izluđuje jer je podsjeća na Luku, njezin glas preklapa se sa zvukom dolaska toga istog autobusa koji dopire kroz otvoreni prozor sobe. Krupni planovi lica, šumovi, glazba – Sikavica se služi gotovo svim sredstvima ne bi li što dojmljivije prenio emotivna stanja svojih sugovornika. Na trenutke se, doduše, stječe dojam da u svojemu nastojanju previše inzistira te takvi pretjerano manipulativni postupci postaju toliko osviješteni kod gledatelja da zapravo koče osjećaj empatije koji se želi postići. Kao primjer može poslužiti poduži kadar u kojemu otac sjedi za kompjuterom gledajući spot pjesme Viva La Vida grupe Coldplay. Riječ je o singlu čiji su izlazak željno iščekivali on i Luka, a koji je izašao upravo na dan Lukine smrti. Artificijelnost čitava prizora oslabljuje utisak koji je mogla ostaviti neka malo suptilnija scena.

Unatoč sitnim manama, Oblak predstavlja i više nego uspješno proveden naum redatelja da Luku u gledateljevim očima učini što stvarnijim. Štoviše, namjena se filma udvostručuje utoliko što se može shvatiti i kao terapija samim osobama koje su sudjelovale u njegovu stvaranju. Nije riječ samo o ispovjednome karakteru filma, koji već sam po sebi otvara prostor potencijalnom rasterećenju. Činom snimanja Lukini su roditelji i prijatelji provedeni kroz proces smislenijega oblikovanja vlastitih misli i osjećaja svojim verbaliziranjem u kameru. Čitav proces može se promatrati i kao ritualizacija samoga čina tugovanja koji se u filmu zatvara u puni krug godinu dana nakon Lukine smrti. To pomaže i fabularnoj strani filma čija priča traži barem neki oblik zaključka, a dobiva ga u obliku odluke roditelja da raščiste Lukine stvari i krenu dalje. U filmu Oblak ipak se većim dijelom uspjelo izbjeći zamke patetike, a odlukom likova da se na kraju okrenu  budućnosti toj teškoj temi pridana je dobrodošla nota optimizma.

Valentina Lisak

 

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2020 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo