PINOCCHIO

Redatelj: Enzo d’Alò

Scenarij: Enzo D’Alò, Umberto Marino (prema istoimenom romanu Carla Collodija)

Animacija: Enzo d’Alò, Elie Klimis, Ulf Grenzer, Mathieu Vierendeel

Glazba: Lucio Dalla

Montaža: Gianluca Cristofari

Glumci:

ENZO D’ALO (1953, Napulj) je redatelj, scenarist i glazbenik. Od 1980. režira igrane i animirane filmove te televizijske serije koje se prikazuje na međunarodnim festivalima. Njegov prvi filmski uspjeh, dugometražni film La freccia azzurra (1996), osvojio je nagradu David di Donatello za glazbu koju je skladao Paolo Conte. Godine 1998. uslijedio je još jedan nevjerojatan uspjeh – film sa svjetskom distribucijom La gabbianella e il gatto, koji je samo u Italiji imao 1.500.000 gledatelja. Prije Pinocchia napravio je dva dugometražna filma: Momo alla conquista del tempo (2001.) i Opopomoz (2003.). 

CARLO COLLODI, pseudonim je talijanskog pisca Carla Lore – novinara, urednika satiričara i književnika koji je postigao svjetsku slavu svojim likom neposlušnog živog drvenog lutka. Pseudonim Collodi je ime sela u kojemu je rođena njegova majka i sva svoja djela izdavao je pod tim imenom.

Rođen je 1848. godine u Firenzi. U početku svoje spisateljske karijere bio je novinar i dramski pisac te domoljub poznat po satiričnim člancima koje je izdavao u časopisu Lampione, zalažući se tako za ujedinjenje Italije koja je u to vrijeme bila razjedinjena. Nakon ujedinjenja Italije odustao je od politike i posvetio se spisateljskom radu. Za djecu je počeo pisati u 50-tim godinama života nakon što je bio angažiran oko prijevoda Perraultovih bajki. Njegova najslavnija i najznačajnija knjiga za djecu izdana je 1883. god. pod naslovom Le avventure di Pinocchio i pod naslovom Storia di un burattino (Pinokijevi doživljaji, priča o jednom lutku). Prevedena je na mnoge svjetske jezike.  Jedna je od najpopularnijih i najpoznatijih dječjih knjiga, a glavni lik Pinokio zapamćen je kao prvi lik u dječjoj književnosti koji je nestašan, svojeglav i neposlušan. Treba znati da su svi likovi u dječjim knjigama toga vremena bili uzorni te se nije pisalo o neposlušnoj djeci. Naime, dječja je književnost u to doba imala svrhu isključivo poučiti najmlađe ponašanju kakvo su odrasli očekivali od njih. Stoga ne čudi da je lik neposlušnog Pinokija, koji želi postati dobar, izazvao velike simpatije mališana toga vremena, baš kao što je slučaj i danas.

Carlo Collodi je umro u Firenzi 1890. godine, a njegov slavni drveni lutak nastavio je živjeti kroz njegovo djelo i uveseljavati djecu i odrasle sve do današnjih dana.  Popularnosti Pinokija osobito je pridonijela Disneyjeva adaptacija – animirani film snimljen 1940. godine. Iako je Disney u mnogočemu odstupio od izvorne priče unijevši u nju neke nove elemente, mnogi su se mališani susreli s ovom pričom tek pogledavši spomenuti Disneyjev filmski klasik.

Adaptacija koju potpisuje Enzo D’Alo je prvi film o Pinokiju koji vjerno prenosi duh Collodijeve knjige jer ga se u svakom trenutku pridržavao. Prethodne  ekranizacije nisu knjigu slijedile u tolikoj mjeri. Imao je privilegiju raditi s pričom koja se čita u cijelom svijetu i na poseban je način osuvremeniti, k tome u drukčijem vizualnom i glazbenom stilu od prethodnih adaptacija. Lorenzo Mattotti je za ovaj film metafizički preoblikovao knjiške toskanske lokacije i približio ih današnjoj mladoj publici.

Lorenzo Mattotti je surađivao s redateljem tijekom cijelog procesa predprodukcije. Nacrtao je sve likove i lokacije, kao i preko 1000 modela koliko je bilo potrebno za realizaciju filma.

Pinokio bio veliki korak naprijed u odnosu na Collodijeve rane dječje knjige, odnosno dječju književnost koja u to vrijeme nije uzimala u obzir dječje interese, nego je samo pokušavala dijete oblikovati prema idejama i zahtjevima odraslih. Collodijeva sjajna zamisao svakako je sam lik Pinokija koji odlučno odbija svako nametanje discipline i svaki posao te time osvaja simpatije.

Godine, 1940. snimljena je Disneyjeva filmska adaptacija ove priče, ali u njoj je originalni tekst gurnut u drugi plan, budući da je Disney više inzistirao na fantastici i uzbudljivoj priči. Međutim, njegova je adaptacija oblikovala nekoliko jasnih i trajnih simbola koji su danas posvuda prihvaćeni i poznati – Pinokijev dugi nos koji raste u nedogled kada lutak laže, a smanji se kada govori istinu, mali Zrikavac kao Pinokijeva savjest te Pinokijevo pretvaranje u magarca kada otputuje u Zemlju igračaka gdje provodi dane u ljenčarenju i uživanju bez škole te bilo kakva rada. Ti su detalji na neki način zasjenili pravu Collodijevu priču, ali su zato pronijeli Pinokijevo ime i originalnu ideju diljem svijeta.

Redatelj Enzo D’Alo je za razliku od Disneya nastojao biti što vjerniji originalnom tekstu. U svojoj je adaptaciji bio značajno sklon Pinokijevoj slobodoumnosti i želji za istraživanjem, koja zapravo i jest karakteristična za dijete koje otkriva svijet i uči na osobnom iskustvu. U svojim je intervjuima često naglašavao da ga je Pinokio inspirirao i zato što se u mnogočemu mogao poistovjetiti s njegovim karakterom te da su njegova perspektiva i doživljaj svijeta vrlo slični onoj kakvu ima naivni i nepromišljeni lutak koji bezrezervno vjeruje u dobronamjernost okoline.

Pinokio, planetarno slavni drveni lutak iz priče Carla Collodija koji nakon brojnih avantura postaje dječak,  spominje se i u znanosti, tj. medicini.

Španjolski su znanstvenici otkrili da se ljudski nos uistinu promijeni svaki puta kada lažemo. Međutim, umjesto da se izduži kao u Pinokija, nos (inače poznat po niskoj temperaturi) otekne jer uslijed laganja i nelagode koju pritom osjećamo temperatura u njemu naraste. Tu su činjenicu dokazali pomoću termografa, uređaja koji mjeri temperaturu dijelova tijela. Stoga su taj fenomen i nazvali Pinokijev kompleks i Pinokijev sindrom. On se događa ne samo kada lažemo, nego i kada nas obuzme strah.