RUŽNO PAČE

Analiza

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU ANIMIRANOG FILMA Ružno pače

 

REDATELJ

Garri Bardin

VRIJEDNOSTI KOJE OSVJEŠĆUJEMO I RAZVIJAMO UZ FILM:

osvješćivanje različitih oblika diskriminacije u društvu – prihvaćanje različitosti i razvijanje tolerancije – osvješćivanje postupnosti u otkrivanju vlastitoga identite

Pripremili:

Igor Medić, magistar edukacije hrvatskoga jezika i književnosti i magistar komparativne književnosti

Igor Bezinović, prof. filozofije i sociologije, redatelj

Mentor i recenzent:

dr.sc.Marina Gabelica, poslijedoktorandica i znanstvena suradnica, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Redatelj: Garri Bardin

Scenaristi: Garri Bardin (prema bajci Hansa Christiana Andersena)

Producenti: Garri Bardin i Ilja Zaharov

Lutke, crtež i animacija: Garri Bardin, Irina Sobinova-Kassil, Olga Veselova, Tatjana Molodova, Vladimir Komutov, Marija Parfenova

Autor pjevanih stihova: Julij Kim

Glumci (glasovi): Svetlana Stepčenko, Konstantin Rajkine, Vladimir Kačan, Vladimir

Glazba: ulomke iz baleta Labuđe jezero i Orašar Petra Iljiča Čajkovskog prilagodio je potrebama filma skladatelj Sergej Anaškin , a glazbu izvodi Nacionalni ruski simfonijski orkestar pod vodstvom Vladimira Spivakova

Montaža: Irina Sobinova-Kassil Spivakov, Segej Anaškin, Zbor Mihaela Turetskog



GARRI BARDIN (1941., Orenburg) – školovani je glumac koji je u prvoj fazi svoje karijere glumio u Gogoljevu kazalištu i u filmovima. Sredinom 70-ih počinje raditi u Moskovskom kazalištu lutaka kao producent, a u isto se vrijeme počinje baviti i animacijom. U sljedećih 15 godina snimio je 15 filmova od kojih su mnogi nagrađeni brojnim prestižnim nagradama u Rusiji i na međunarodnim filmskim festivalima. U svojim animiranim filmovima, osim što se služio plastelinom i lutkama, eksperimentirao je i s različitim tehnikama i materijalima poput šibica, užadi, žice i origamija.



  • Glavna nagrada na Međunarodnome filmskom festivalu u Indiji (2010.)
  • Glavna nagrada na Međunarodnome filmskom festivalu u Sitjesu (Španjolska) (2010.)
  • Glavna nagrada na Međunarodnome filmskom festivalu u Buenos Airesu (2011.)
  • Glavna nagrada na Međunarodnome filmskom festivalu u Siattleu (SAD) (2011.)
  • Nominacija na Međunarodnome filmskom festivalu u Brisbainu (Australija) za „Azijski Oscar“ (2011.)

„Ružno pače“ (75′) moderna je obrada Andersenove bajke koja na jedinstven način spaja adaptirane dijelove Čajkovskijevih baleta Labuđe jezero i Orašar, za koje je poznati ruski skladatelj Julij Kim napisao i stihove koje pjevaju likovi, te animaciju plastelina, lutaka i marioneta. U snimanju filma korišteno je više od 400 figurica i lutaka, a glazbu za film izveo je Nacionalni ruski simfonijski orkestar pod ravnanjem Vladimira Spivakova. Film je namijenjen i djeci i odraslima jer će, osim što svi mogu uživati u sjajnoj animaciji i glazbi, mlađi gledatelji u njemu prepoznati zanimljivu interpretaciju poznate bajke, a stariji će gledatelji  u njemu lako otkriti društvenu kritiku i političku satiru.

Uvod

Obrazovni materijal uz animirani film Ružno pače

Ovim obrazovnim sadržajem žele se učiteljima i djeci približiti informacije o filmu, o načinu obrade filma na vođenoj analizi u Kinu i o mogućim oblicima interpretacije djela u školi uz pomoć priloženih smjernica i materijala. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremio je gimnazijski nastavnik hrvatskoga jezika, a esej i pojmovnik sastavio je filmski redatelj.

Cilj programa Sedmi kontinent jest educirati najmlađe o filmu i filmom. Želja nam je, naime, da doživljaj filma bude potpun te se nadamo da će djeca biti motivirana nastaviti  razgovor o odgledanome djelu i u razredu nakon organiziranoga posjeta Kinu Tuškanac.

 

Sažetak i siže filma

 Jaje koje pronalazi iza ograde pijetao pridružuje ostalim jajima koja čuva njegova koka. Iz toga jaja izlegne se goluždrava ptica koja ne nalikuje nijednoj ptici u dvorištu zbog čega je nijedna majka ne želi prihvatiti kao svoje dijete. Pače sanja noćnu moru o svojoj različitosti, mašta o tome da bude prihvaćeno, želi nalikovati drugima, ali unatoč svojoj dobroćudnosti ne uspijeva steći naklonost ostalih ptica. Ne pomaže mu ni činjenica da je obranilo ostale ptice od napada lisice, a potom je  dodatno javno osramoćeno i protjerano tijekom plesnih svečanosti ptica u dvorištu. Jednoga dana napušta dvorište i susreće dvije divlje guske, oca i sina. Gusci su slobodni i otac sina uči letjeti, no ubija ih lovac. Pače se prestrašeno vraća skučenoj sigurnosti dvorišta i izgubi svaku nadu da će ikad biti kao ostali, da bi se na kraju, ponovno napustivši dvorište i ponovno pobijedivši lisicu, „probudilo“ i shvatilo da je postalo bijeli labud. Tad se pridruži jatu prekrasnih labudova, brzim i snažnim letom proleti iznad ostalih ptica u dvorištu i snažnim ih zamahom svojih krila ogoli od perja.

Igor Bezinović

 

Esej o filmu

Poznata priča Hansa Christiana Andersena Ružno pače (1844.) i melodija čuvenoga baleta Petra Iljiča Čajkovskog Labuđe jezero (1875.) čine dvije prepoznatljive okosnice ovoga animiranog filma o želji da se bude prihvaćen u društvu. Alegorijsko pripovijedanje u formi basne prisutno je od samih početaka književnosti, a prisutno je i danas u različitim formama, npr. u književnosti (George Orwell: Životinjska farma, 1945.), u stripu (Art Spiegelman: Maus, 1991.) ili animiranome filmu (Peter Lord i Nick Park: Pobuna u kokošinjcu,2000.). Klasična priča o ružnome pačetu koje je zapravo labud inspirirala je i skladatelja Sergeja Prokofjeva 1914. godine ili, primjerice, Jacka Cuttinga (u produkciji Walta Disneyja) koji je 1939. godine režirao istoimeni kratki animirani film.

Autoru ovog filma Garriju Bardinu ovo je prvi dugometražni film, a rad na njemu okončao je nakon šest godina rada, u svojoj 69. godini života. Njegov prijašnji rad također obilježava naglašeno korištenje glazbe, kao i kombiniranje različitih tehnika i materijala, npr. šibica u filmu Sukob (1983.), užadi u filmu Brak (1987.), žice u filmu Ornamenti (1987.) te origamija u filmu Adagio (2000.). U ovome filmu koristi se stop animacijom plastelinskih figurica, pernatih lutki i marioneta, pri čemu je stvorio oko 400 likova. Osim stop animacije, Bardin koristi i klasičnu animaciju za crtani prikaz pačeta, koji se javlja svaki put kada pače mašta o boljemu životu.

Radnja filma izrazito je repetitivna i jednostavna, tako da trajanje od 75 minuta više karakterizira dojam gledanja koncerta ili baleta nego praćenja filmske radnje. U jednoj sceni ružno pače čak i zapleše u baletnome stilu, izvodeći piruete, a u više navrata tugaljivo pjeva poznatu melodiju Labuđega jezera, što je očita posveta Čajkovskom, koji je zaslužan za većinu glazbenih brojeva u filmu. Dijaloga likova gotovo i nema, već su, kao u mjuziklu, dijalozi pjevani, bilo da se radi o solo ili zborskim dionicama.

Film odiše tužnom atmosferom do samoga kraja, pače je tijekom cijeloga filma sanjivo i bezuspješno pokušava poletjeti poput ostalih ptica te posvuda bezuspješno traži ljubav. Goluždravo je i ranjivo, izgleda krajnje benigno i simpatično te ima visok glas zbog kojega mu nije moguće odrediti ni spol. Pače svojim izgledom toliko odudara od ostatka društva u selu da ni na kraju filma nije prihvaćeno. Ne nalikuje ni na piliće ni na pačiće ni na guske, a čak ni kad od napada lisice spasi dvorišnoga alfa-mužjaka, dominantnoga pijetla, ne dobiva zasluženo priznanje.

Od početka do kraja filma radnjom se provlači i sporedni lik crvića, također outsidera u ptičjemu društvu, koji jedini na neki način simpatizira pače te kao lik služi kao implicitni komentator svijeta u kojemu se odvija radnja. Taj je svijet mjesto u kojemu se individualnost ne prihvaća, što je vjerojatno i autorska kritika režima Sovjetskoga saveza – ptice žive u militarističkome duhu, održavaju smotre svojih ptića pred vođom (debelim puranom), dižu zastavu te slušaju himnu… Međutim, osim jasne povijesne paralele, film je i opća kritika ideje konformizma, podsjećajući nas da borba za priznavanje prava onih drukčijih i diskriminiranih nije samo plod borbi u 20. stoljeću nego je bila prisutna u svijesti Hansa Christiana Andersena sredinom 19. stoljeća.

Iako priča naizgled ima happy end, ključni tragični moment leži u činjenici da pače nikada nije prihvaćeno u društvu, pa čak niti kada postane labud. Ono je naizgled nadvladalo svoje osobne frustracije, što je vizualno metaforički prikazano stapanjem crtanoga lika pačeta i lutke labuda u jedno biće, ali sreću je pronašlo tek kada se premjestilo u labuđe društvo, društvo sličnih sebi. Zatucano društvo u kojemu je živjelo nikada nije postalo toleratno. Na samome kraju, labud čak prkosno i osvetnički svojim letom ogoli sve ptice u selu, pokazujući da im zapravo nikad nije oprostio. Iako je na kraju filma eksplicirana poanta da u svakome ružnom pačetu čuči prekrasan labud, ostaje gorak dojam da će ovome labudu trebati još dugo vremena da preboli traume koje je doživljavao tijekom svoga djetinjstva.

 

Igor Bezinović



Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2018 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo