Esej o filmu
Rozo za djevojčice, plavo za dječake. Kodifikacija roda kroz set normativnih karakteristika i ponašanja rijetko je nešto što u djetinjstvu svjesno propitujemo. No upravo to je razdoblje u kojemu se odvija internalizacija rodnih uloga kao urođenih, prirodnih datosti. U svojim filmovima redateljica Céline Sciamma hvata se u koštac upravo s takvim temama. Ljiljani (Naissance des pieuvres, 2007), Tomboy (2011) i Cure (Bande de filles, 2014) čine tako neslužbenu trilogiju o odrastanju mladih djevojaka koje se suočavaju s problemima izgradnje identiteta i pronalaska svojega mjesta u društvu koje nije osobito naklonjeno prema onima koji su drukčiji. Potreba za uklapanjem u zajednicu i prihvaćanjem pritom je provodni motiv koji povezuje protagonistice iz svih triju filmova. Bilo to postepeno otkrivanje tek probuđene seksualnosti, „isprobavanje“ drukčijega rodnog identiteta ili otkrivanje neovisnosti i snage u zajedništvu ženskoga prijateljstva, Sciammine junakinje traže svoje ja sukobljavajući se s očekivanjima i predrasudama okoline, ali i pronalazeći podršku u bliskim ljudima.
Prateći desetogodišnju djevojčicu koja se vršnjacima u susjedstvu predstavlja kao dječak, Sciamma u Tomboyju osvještava i propituje rodne uloge kao naučeno ponašanje, prihvaćajući se unutarnjega konflikta koji nastaje kada djetetov karakter i sklonosti nisu u skladu s društvenim normama. Odabirom desetogodišnje protagonistice i izbjegavanjem jasnoga izricanja motivacije Laureina lažnog predstavljanja, redateljica izbjegava postaviti definitivnu „dijagnozu“ njezina rodnog identiteta. Time odbija unaprijed nametnuti jednu percepciju kao onu ispravnu i zatvoriti Laure u kalup unutar kojega će njezina karakterizacija biti određena jednoznačno i izravno u odnosu na svoju (trans)rodnu pripadnost. Umjesto toga Sciamma daje autonomiju u oblikovanju vlastitoga identiteta koji u toj dobi ipak i dalje posjeduje dozu fluidnosti. Pitanje je li Laure dječak zarobljen u tijelu djevojčice ili djevojčica čije sklonosti odudaraju od tipične slike koju njezina sredina ima o osobama ženskoga spola postaje manje važno od načina na koji se ona nosi sa svojom različitosti.
Dječje nevino, Laure se u potpunosti nalazi u sadašnjem trenutku, ne razmišljajući previše o neizbježnome raspadu svoje nestabilne konstrukcije. Kako bi nam približila stanje njezine psihe, Sciamma redateljskim pristupom vizualno i strukturalno imitira doživljajnu narav dječjega svijeta, zadržavajući svoju lutajuću kameru na izražajnim dječjim licima, izgrebanim koljenima i nemirnim rukama. U njezinu su fokusu detalji te ona gradi osjećaj taktilnosti, neposrednosti i spontanosti Laureina iskustva. Svijet je to izgrađen od niza impresija i trenutaka, neopterećen konkretnim vremenskim okvirom.
Predstavivši se kao Mickäel, Laure stvara prostor slobode unutar kojega može ravnopravno i bez prepreka sudjelovati u aktivnostima koje bi joj kao djevojčici bile otežane, pa i zabranjene. Dok Mickäel neometano igra nogomet s ostalim dječacima, Lisa, još jedna djevojčica u pretežno muškome društvu, prisiljena je stajati sa strane u ulozi pasivnoga promatrača. No zadobivena sloboda samo je prividna. Riješivši se pritiska da se svojim ponašanjem i izgledom uklopi u sliku „tipične djevojčice“, Laure dolazi u situaciju u kojoj svoju cjelokupnu pojavu mora prilagoditi sasvim drugoj skupini, onoj dječačkoj. Pokretom, govorom, mimikom i gestama Laure se trudi pažljivo imitirati ostale dječake iz grupe. Naime, i druga strana posjeduje set kodova i pravila kojima je potrebno udovoljiti ne bi li se u potpunosti uklopila. Uz to, teret održavanje varke s vremenom postaje sve teži, što zbog potrebe prikrivanja anatomskih razlika, što zbog nužne neodrživosti takve tajne. Laure je stvorila prostor u kojemu uspijeva iskusiti kratkotrajni osjećaj nesputanosti te zaviriti u svijet u koji bi inače imala tek ograničen pristup, no taj prostor može opstati samo dok ostaje odvojen od Laureina privatnog života i utjecaja vanjskoga svijeta (početak školske godine).
Ona postaje podvojena između dva identiteta, od kojih nijedan nije baš onaj pravi. To stanje podvojenosti Sciamma u nekoliko navrata izriče i vizualno, doslovno udvajajući Laureinu sliku kroz odraz u ogledalu. Isprva sama i izolirana, na tamnoj pozadini, Laure uskoro u tome odrazu dobiva društvo u obliku svoje mlađe sestre. Kada otkrije sestrinu tajnu, mala se Jeanne s osjećajem zavjere u potpunosti predaje njezinu čuvanju. Ona ne ostaje dugo iznenađena Laureinim dvostrukim životom te ga prihvaća tek kao neobičnu igru. Dovoljno stara da bude svjesna kako je riječ o nečemu zabranjenom, Jeanne je također dovoljno mlada da dihotomne podjele odrasloga svijeta na nju još nemaju pretjerano snažan utisak, čime se još jednom ukazuje na artificijelnost nametnute „normalnosti“. Kao lik koji svojom pojavom i ponašanjem u filmu najviše slijedi općeprihvaćenu sliku tipične djevojčice, Jeanne svojim aktivnim sudjelovanjem u sestrinom preobražaju predstavlja najefektniji element subverzije te slike.
U konačnici, kao najbitnije prihvaćanje za kojim junakinja cijeli film traga razotkriva se upravo njezino vlastito. Odjenuvši haljinu koju joj je majka dala, Laure pod prisilom prijateljima napokon otkriva istinu. No navlači je preko hlača, inzistirajući i dalje na svojim dječačkim karakteristikama. Haljina, međutim, ne služi kao sredstvo kazne ni prisilnoga ukalupljivanja u rodne obrasce od kojih se osjeća potpuno otuđeno. Štoviše, kao suptilan znak solidarnosti i prihvaćanja haljina je plave boje. Majka je koristi kao sredstvo jasne i izravne signalizacije kojom će okolini unaprijed dati do znanja kojega je Laure spola i tako olakšati verbalno priznanje varke kao i ublažiti šok Laureina preobražaja, odnosno učiniti ga stvarnijim. Jer upravo je vizualna komunikacija primarni način identifikacije osobe kao muške ili ženske. U tome kontekstu upravo je Laureino skidanje haljine i njezino ostavljanje u šumi – prije nego što će u svojoj normalnoj odjeći stati pred društvo – čin kojim aktivno potvrđuje svoj identitet, ovaj put posve otvoreno. Iako toj sceni slijedi nešto poput ritualnoga ponižavanja, Laure u „muškoj“ odjeći postaje slobodniji lik od Mickäela u istoj odjevnoj kombinaciji, sa svim bolima i opterećenjima koja ta sloboda nosi sa sobom.
Valentina Lisak
