Tomboy

Analiza

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU ANIMIRANOG FILMA TOMBOY

REDATELJICA: CÉLINE SCIAMMA

(PREPORUČENA DOB: +13)

Vrijednosti koje osvješćujemo i razvijamo uz film:

pitanje rodnog identiteta – djetinjstvo – laži – prijateljstvo – obitelj – gluma

Pripremili:

Snježana Gabelić, prof. hrvatskoga jezika, Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb

Valentina Lisak, dipl. komparatistica književnosti

Mentor i recenzent:

prof. Krešimir Mikić, Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu

UVOD

Obrazovni materijal uz igrani film Tomboy

Predmetnim sadržajem želi se učiteljima i djeci podastrijeti obavijesti o filmu, načini obrade teme filma te filmskih izražajnih sredstva pripremljenim aktivnostima i radnim listovima. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremila je profesorica hrvatskoga jezika, a esej i pojmovnik filmska teoretičarka. Cilj je programa Sedmi kontinent poučiti najmlađe o filmu i filmom. Želja nam je da doživljaj filma bude potpun kako bi djeca bila motivirana za razgovora o filmu i u razredu.

Redateljica:  Céline Sciamma

Scenarij: Céline Sciamma

Producent: Hold Up Films (Bénédicte Couvreur)

Glazba: Jean-­‐Baptiste de Laubier

Montaža: Julien Lacheray

Glume:
Zoé Héran, Malonn Lévana Jeanne Disson, 
Mathieu Demy

CÉLINE SCIAMMA rođena je 1978. godine i odrasla je u predgrađu Pariza. Diplomirala je francusku književnost, nakon čega upisuje školu za pisanje scenarija La Femis. Njezin prvi dugometražni film, Ljiljani, prikazan je na više od 30 svjetskih festivala (Toronto, London, New York, Tokyo, Rotterdam itd.). Tomboy je njezin drugi dugometražni film.

Film je osvojio niz festivalskih nagrada, a nekoliko nagrada osvojila je i glavna glumica Zoe Heran; Berlin film festival, San Francisco Frameline, Newfest New York, Los Angeles film festival, Chicago International Film Festival.

Sažetak filma

Priča započinje preseljenjem četveročlane francuske obitelji u novu četvrt u ljetnim mjesecima. Desetogodišnja Laure (Zoé Héran) upoznaje novo društvo i predstavlja se kao dječak Mickaël. Ponaša se i odijeva tipično ˝dječački˝, zbližava se s djevojčicom Lisom (Jeanne Disson) i u ulici je zbilja prihvaćaju kao dječaka. Ipak, kod kuće je još uvijek djevojčica i provodi vrijeme igrajući se sa šestogodišnjom sestrom Jeanne (Malonn Lévana), koja osvaja nevjerojatno bistrim opažanjima za dijete svoje dobi.

Siže filma

Početni kadar filma prikazuje potiljak djeteta kratke kose i dječačkoga izgleda. Dijete je Laure, protagonistica filma. Ona stoji unutar krovnoga prozora na autu uživajući u blagom povjetarcu i suncu, a na vozačevu sjedalu nalazi se njezin otac. Slijedi kadar u kojemu otac Laure uči voziti nakon čega zajedno dolaze u novi stan. Dok Laure šeće kroz stan, upoznajući se s prostorom, upoznajemo i ostale članove obitelji: mlađu sestru Jeanne i majku koja je u kasnome stadiju trudnoće. Obiteljska je atmosfera topla, a odnos između dviju sestara zaigran i pun bliskosti. Njih dvije zajedno se igraju i čitaju priče. Gledajući u dvorište, Laure primjećuje skupinu dječaka te silazi kako bi im se pridružila. Na putu sreće djevojčicu Lisu kojoj se predstavlja kao dječak Mickäel. Lisa je upoznaje s društvom dječaka te se svi zajedno nastave igrati u šumi. Laure dane počinje provoditi u novome društvu, pod krinkom dječačkoga identiteta. Dok Mickäel/Laure postaje sve prihvaćenija u društvu, ona i Lisa postepeno se zbližavaju. Jedan dan, u igri nogometa, Laure zatreba WC. No ne može tu radnju obaviti pred ostalim dječacima kako je ne bi otkrili. Ona odlazi u šumu gdje uskoro nailazi dječak iz društva. U panici, Laure navlači hlače te se u njih pomokri, a dječak to razglasi cijelomu društvu. Njezin identitet i dalje je skriven. Drugi dan Laure ostaje kod kuće i družeći se s ocem i sestrom izbjegava društvo. Lisa dolazi po nju i odvodi je k sebi te njih dvije podne provode zajedno, plešući, razgovarajući i šminkajući se. Lisa primjećuje kako bi Laure bila lijepa cura, na što se Laure sramežljivo nasmiješi. Laure dolazi kući i majka je poziva u sobu prije negoli uspije skinuti šminku. Majka je grli i govori joj da je lijepa. U pripremama za odlazak na kupanje s društvom, Laure izrezuje kupaći kostim, pretvarajući ga u gaćice. Od plastelina izrađuje umjetno spolovilo. Kupanje prolazi u zabavi, opušteno i bez problema. Na završetku dana Lisa i Mickäel odvajaju se od društva i dijele svoj prvi poljubac. Naredni dan na vratima Laureina stana pojavljuje se Lisa koja traži Mickäela. Vrata je otvorila mala Jeanne koja se suočava s Laure, ali obeća čuvati njezinu tajnu. Njih dvoje odlaze se zajedno družiti s Laureinim novim društvom. Jeanne ondje ponosno prepričava izmišljene pothvate svojega brata Mickäela. Po povratku doma njih dvije staju pred kupaonsko ogledalo te Jeanne krati Laureinu kosu. Njih se dvije još više zbližavaju dijeleći tajnu. Nakon što Laureinu sestru napadne dječak iz društva, Laure ga fizički napadne i pobjeđuje. Nakon okršaja na vratima Laureina stana pojavljuje se napadnuti dječak s majkom. Vrata otvara Laureina majka te otkriva njezinu tajnu. Majka reagira emotivno i daje Laurei pljusku. Drugi dan daje joj plavu haljinu, naređuje joj da je odjene te je povede sa sobom kako bi dječaku kojega je istukla i prijateljici Lisi priznala svoj pravi identitet. Ponižena prisilnim priznanjem Laure bježi u šumu i svlači haljinu. Ondje se susreće s društvom koje je u međuvremenu doznalo da je Laure zapravo djevojčica. Dječaci prisiljavaju Lisu da provjeri kako je Laure uistinu žensko, što Lisa i učini. Laure ostaje sama u šumi dok se u daljini čuju veseli dječji povici. Prošlo je neko vrijeme, majka je rodila sina i nastava uskoro počinje. Sve se opet čini u redu, no Laure se ne druži više sa svojim vršnjacima. Gledajući kroz prozor, Laure ugleda Lisu koja je čeka. Laure silazi i odlazi joj u susret te se njih dvije ponovno upoznaju.

Esej o filmu

Rozo za djevojčice, plavo za dječake. Kodifikacija roda kroz set normativnih karakteristika i ponašanja rijetko je nešto što u djetinjstvu svjesno propitujemo. No upravo to je razdoblje u kojemu se odvija internalizacija rodnih uloga kao urođenih, prirodnih datosti. U svojim filmovima redateljica Céline Sciamma hvata se u koštac upravo s takvim temama. Ljiljani (Naissance des pieuvres, 2007), Tomboy (2011) i Cure (Bande de filles, 2014) čine tako neslužbenu trilogiju o odrastanju mladih djevojaka koje se suočavaju s problemima izgradnje identiteta i pronalaska svojega mjesta u društvu koje nije osobito naklonjeno prema onima koji su drukčiji. Potreba za uklapanjem u zajednicu i prihvaćanjem pritom je provodni motiv koji povezuje protagonistice iz svih triju filmova. Bilo to postepeno otkrivanje tek probuđene seksualnosti, „isprobavanje“ drukčijega rodnog identiteta ili otkrivanje neovisnosti i snage u zajedništvu ženskoga prijateljstva, Sciammine junakinje traže svoje ja sukobljavajući se s očekivanjima i predrasudama okoline, ali i pronalazeći podršku u bliskim ljudima.

Prateći desetogodišnju djevojčicu koja se vršnjacima u susjedstvu predstavlja kao dječak, Sciamma u Tomboyju osvještava i propituje rodne uloge kao naučeno ponašanje, prihvaćajući se unutarnjega konflikta koji nastaje kada djetetov karakter i sklonosti nisu u skladu s društvenim normama. Odabirom desetogodišnje protagonistice i izbjegavanjem jasnoga izricanja motivacije Laureina lažnog predstavljanja, redateljica izbjegava postaviti definitivnu „dijagnozu“ njezina rodnog identiteta. Time odbija unaprijed nametnuti jednu percepciju kao onu ispravnu i zatvoriti Laure u kalup unutar kojega će njezina karakterizacija biti određena jednoznačno i izravno u odnosu na svoju (trans)rodnu pripadnost. Umjesto toga Sciamma daje autonomiju u oblikovanju vlastitoga identiteta koji u toj dobi ipak i dalje posjeduje dozu fluidnosti. Pitanje je li Laure dječak zarobljen u tijelu djevojčice ili djevojčica čije sklonosti odudaraju od tipične slike koju njezina sredina ima o osobama ženskoga spola postaje manje važno od načina na koji se ona nosi sa svojom različitosti.

Dječje nevino, Laure se u potpunosti nalazi u sadašnjem trenutku, ne razmišljajući previše o neizbježnome raspadu svoje nestabilne konstrukcije. Kako bi nam približila stanje njezine psihe, Sciamma redateljskim pristupom vizualno i strukturalno imitira doživljajnu narav dječjega svijeta, zadržavajući svoju lutajuću kameru na izražajnim dječjim licima, izgrebanim koljenima i nemirnim rukama. U njezinu su fokusu detalji te ona gradi osjećaj taktilnosti, neposrednosti i spontanosti Laureina iskustva. Svijet je to izgrađen od niza impresija i trenutaka, neopterećen konkretnim vremenskim okvirom.

Predstavivši se kao Mickäel, Laure stvara prostor slobode unutar kojega može ravnopravno i bez prepreka sudjelovati u aktivnostima koje bi joj kao djevojčici bile otežane, pa i zabranjene. Dok Mickäel neometano igra nogomet s ostalim dječacima, Lisa, još jedna djevojčica u pretežno muškome društvu, prisiljena je stajati sa strane u ulozi pasivnoga promatrača. No zadobivena sloboda samo je prividna. Riješivši se pritiska da se svojim ponašanjem i izgledom uklopi u sliku „tipične djevojčice“, Laure dolazi u situaciju u kojoj svoju cjelokupnu pojavu mora prilagoditi sasvim drugoj skupini, onoj dječačkoj. Pokretom, govorom, mimikom i gestama Laure se trudi pažljivo imitirati ostale dječake iz grupe. Naime, i druga strana posjeduje set kodova i pravila kojima je potrebno udovoljiti ne bi li se u potpunosti uklopila. Uz to, teret održavanje varke s vremenom postaje sve teži, što zbog potrebe prikrivanja anatomskih razlika, što zbog nužne neodrživosti takve tajne. Laure je stvorila prostor u kojemu uspijeva iskusiti kratkotrajni osjećaj nesputanosti te zaviriti u svijet u koji bi inače imala tek ograničen pristup, no taj prostor može opstati samo dok ostaje odvojen od Laureina privatnog života i utjecaja vanjskoga svijeta (početak školske godine).

Ona postaje podvojena između dva identiteta, od kojih nijedan nije baš onaj pravi. To stanje podvojenosti Sciamma u nekoliko navrata izriče i vizualno, doslovno udvajajući Laureinu sliku kroz odraz u ogledalu. Isprva sama i izolirana, na tamnoj pozadini, Laure uskoro u tome odrazu dobiva društvo u obliku svoje mlađe sestre. Kada otkrije sestrinu tajnu, mala se Jeanne s osjećajem zavjere u potpunosti predaje njezinu čuvanju. Ona ne ostaje dugo iznenađena Laureinim dvostrukim životom te ga prihvaća tek kao neobičnu igru. Dovoljno stara da bude svjesna kako je riječ o nečemu zabranjenom, Jeanne je također dovoljno mlada da dihotomne podjele odrasloga svijeta na nju još nemaju pretjerano snažan utisak, čime se još jednom ukazuje na artificijelnost nametnute „normalnosti“. Kao lik koji svojom pojavom i ponašanjem u filmu najviše slijedi općeprihvaćenu sliku tipične djevojčice, Jeanne svojim aktivnim sudjelovanjem u sestrinom preobražaju predstavlja najefektniji element subverzije te slike.

U konačnici, kao najbitnije prihvaćanje za kojim junakinja cijeli film traga razotkriva se upravo njezino vlastito. Odjenuvši haljinu koju joj je majka dala, Laure pod prisilom prijateljima napokon otkriva istinu. No navlači je preko hlača, inzistirajući i dalje na svojim dječačkim karakteristikama. Haljina, međutim, ne služi kao sredstvo kazne ni prisilnoga ukalupljivanja u rodne obrasce od kojih se osjeća potpuno otuđeno. Štoviše, kao suptilan znak solidarnosti i prihvaćanja haljina je plave boje. Majka je koristi kao sredstvo jasne i izravne signalizacije kojom će okolini unaprijed dati do znanja kojega je Laure spola i tako olakšati verbalno priznanje varke kao i ublažiti šok Laureina preobražaja, odnosno učiniti ga stvarnijim. Jer upravo je vizualna komunikacija primarni način identifikacije osobe kao muške ili ženske. U tome kontekstu upravo je Laureino skidanje haljine i njezino ostavljanje u šumi – prije nego što će u svojoj normalnoj odjeći stati pred društvo – čin kojim aktivno potvrđuje svoj identitet, ovaj put posve otvoreno. Iako toj sceni slijedi nešto poput ritualnoga ponižavanja, Laure u „muškoj“ odjeći postaje slobodniji lik od Mickäela u istoj odjevnoj kombinaciji, sa svim bolima i opterećenjima koja ta sloboda nosi sa sobom.

Valentina Lisak

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Copyright © 2018 Sedmi kontinent

Powered by Protagonist

Koristimo kolačiće (cookies) kako bismo poboljšali funkcionalnost stranice i omogućili vam bolje korisničko iskustvo