Esej o filmu

     Tri razbojnika nastala su prema istoimenoj slikovnici francuskoga ilustratora i književnika Tomija Ung erera, i to u suradnji sa samim autorom. Uvrnuti humor popularnoga satiričara prisutan je, stoga, u cijelome filmu, a lakoća kojom Tri razbojnika privlače zanimanje malenih, kao i odraslih gledatelja, nimalo ne iznenađuje.

  Namijenjen prije svega mlađima, film pričom o snalažljivome siročetu ohrabruje i veselo ističe izuzetan dječji kapacitet za kreativnost i samostalnost. Primjetno je to već u samoj estetici Razbojnika čija 2D animacija na trenutke priziva atmosferu kakve interaktivne slikovnice ili poučne dječje igrice. Navedeni efekt pritom je najupečatljiviji u prikazima različitih prostora kojima se likovi kreću. Upravo je kretanje ključni pojam. Naime, prostor u filmu izložen je kao nešto čija primarna svrha leži u činu istraživanja. Mjesta poput šume, razbojničke jazbine (špilja na vrhu litice) ili sirotišta oslikana su jednostavno, no istovremeno s brojnim komičnim i zanimljivim detaljima koje gledatelj nastavlja otkrivati i prilikom drugoga pa i trećega gledanja. Kao primjer može poslužiti scena prolaska kočije šumom ili pak ona u kojoj Tina istražuje razbojničku pećinu. U prvoj sceni kamera slijedi vožnju kočije kroz šumu te nas tijekom kontinuiranoga kretanja s lijeve na desnu stranu platna diskretno upoznaje sa šumskim stvorenjima i drugim neočekivanim neobičnostima. Pozornost na životinjice skreću nam tako lampe koje se iz nekoga razloga nalaze iznad njih, a pale se i gase kako kamera prolazi, kao da je riječ o izlošcima u prirodoslovnome muzeju. Scena istraživanja špilje također je izvedena plošno, u obliku poprečna presjeka pećine koji je predočen u cijelosti, dok Tina poput lika u igrici radoznalo trčkara uokolo otkrivajući sve što se tamo krije.

       Takvo oblikovanje prostora dosljedno je izvedeno u cijelome filmu, a njegovo nam je upoznavanje redovito posredovano likovima djece koja ga istražuju. Primijetimo li da prevladava perspektiva djeteta, naglašena stiliziranost i začudnost predstavljenoga okruženja postaje sasvim razumljiva. Osebujna izražajnost koja odlikuje oblikovanje ambijenata posebno dolazi do izražaja u dramatičnim trenucima kada dječje oči zbog straha od svijeta oko sebe percipiraju izobličene, uvećane i izdužene oblike i veličine. Tako je prikazano čitavo sirotište čije crvene zidine trajno prožima sveprisutan osjećaj tihe jeze, a tome osjećaju pridonose i brojni ekstremni rakursi (gornji i donji) zbog kojih se čini da se drugi likovi i predmeti neprestano prijeteće nadvijaju nad uplašenim siročićima.

Obratimo li pozornost na strukturu samoga sirotišta, nije teško uočiti i kritiku suvremenoga društvenog ustroja, pažljivo i spretno protkano u film. Iako značenje crpi i iz same priče, poveznica između zgrade sirotišta i gramzive mašinerije kapitalizma uočava se najprije u uporabi izražajnih sredstava animiranoga filma. Zgrada sirotišta visoko je zdanje koje se proteže isključivo vertikalno te se uzdiže daleko iznad krajolika kojim je okružena, ali ono što navedenu analogiju uspješno predočuje kao zastrašujuću nije visina zgrade, već sugestivno korištenje boja. Konkretnije, korištenje kontrasta između jarkih boja sirotišta te ispranih, zagasitih nijansi okolnoga krajolika.

 Boje i zvukovi svakako imaju najvažniju ulogu u stvaranju atmosfere u Razbojnicima, no također nose i značajnu simboličku funkciju. Čitav kompleks sirotišta ostavlja dojam živoga organizma koji proždire sve oko sebe. Nalazi se usred polja šećerne repe, a u njemu se na sve strane proteže svoja crijeva poput žila kroz koje u sebe crpi sve hranjive tvari (životnu energiju) iz tla. Žarko crvena boja građevine doslovno priziva boju krvi te na podlozi ispijenoga, bezbojnoga krajolika izravno sugerira izrabljivačku komponentu kapitalističkoga društvenog uređenja. Sama zgrada sastoji se od nekoliko katova, pri čemu se na dnu nalazi strojarnica – prostorija puna cijevi i zubatih kotača isprepletenih oko središnjega kotla u kojemu se kao u želudcu krčkaju plodovi repe, a prerađenu smjesu cijevi vode do samoga vrha tornja gdje iz slavine izlaze gotove slastice u obliku najraznolikijih torta i kolača. Ulaz u prostoriju ima oblik širom razjapljenih zubiju ravnateljice sirotišta koja ondje obitava okružena ogromnim naslagama kolača.

  Boja kojom su naslikani siročići ista je ona kojom je obojan krajolik. I oni su iscrpljeni i okopnjeli te se može reći da ih ravnateljica, iako posredno, doslovno proždire iskorištavajući ih kao radnu snagu. Pa i jezik kojim se ravnateljica i drugi likovi govore izrazito je upućen na prava vlasništva. Ta se u cijelome filmu ponavlja rečenica „Djeca bez roditelja pripadaju sirotištu.“ Navedenu tvrdnju ne osporava nitko, pa ni stari policajac (štoviše, on je prvi i izgovara), a upornost kojom ravnateljica progoni Tinu (odnosno nalaže to policajcu) samo perpetuira prikaz sustava koji ne dopušta nikomu/ničemu da živi mimo sustava dok god ima potencijal za iskoristiti. Metoda kojom se pritom koristi prividni je nedostatak bilo kakvih drugih opcija. Kad dva siročića pobjegnu, teta se ne brine upravo zato što vjeruje da nemaju kamo otići gdje bi se mogli sami snaći.

   Međutim, navedena analogija ne služi demoniziranju ustroja modernoga društva, već se nalazi u službi zabavne satire koja nudi tek dodatnu interpretativnu razinu priči u čijem je središtu oslikana zajednica kao tijelo sastavljeno od različitih (što je u slučaju razbojnika simbolizirano njihovim različitim bojama), ali jednakovrijednih osoba. Odnos između Tine i triju razbojnika dvosmjeran je te svi oni jedni od drugih nešto nauče. Svoj položaj na kraju promijene sami siročići shvativši da je njih mnogo, a „samo jedna teta“, i to uz pomoć razbojnika koji nakon 30 godina napokon odluče prestati zatvarati oči i gledati na sirotište kao nešto što se njih ne tiče. Već ta paralela s modernim društvom daje do znanja da Razbojnici u vidu imaju i odraslu publiku koja će i pojedine šale u filmu svakako shvatiti na posve drukčiji način od mlađih gledatelja. Najzabavnija točka filma ipak je užitak s kojim se njegovi tvorci poigravaju većim i manjim nestašlucima i apsurdnostima utkanima u cijeli film pri čemu i sam gledatelj ponekad veselo zastane i blago posumnja u vlastiti vid ili sluh.

Valentina Lisak