Esej o filmu
Jung Henin autor je trotomnoga autobiografskoga stripa Usvajanje odobreno, u doslovnom prijevodu s francuskoga Boja kože: medena. Prva dva toma izdana su 2007. i 2008. godine, a u suradnji s redateljem Laurentom Boileauom 2012. godine Jung je napravio filmsku adaptaciju stripa. Godine 2013. objavio je i treći tom stripa.
Nakon Korejskoga rata oko 200 000 djece iz Južne Koreje usvojile su strane bijele obitelji u Sjevernoj Americi, Europi i Australiji. Jung je jedan od te djece; u petoj godini života usvojila ga je obitelj u Belgiji, a biološku majku nikada nije upoznao. U svojoj 42. godini odlučuje se osvrnuti na svoj život, preispitati svoj identitet i suočiti se sa svojim problemima.
Stilski gledano, filmski prikaz njegova života animirana je autobiografija u cijelosti utemeljena na istinitim događajima i kombinirana s arhivskim snimkama, obiteljskim snimkama Super 8 te dokumentarnim snimkama, koje prikazuju Junga u odrasloj dobi. Bitno je naglasiti da je animirani dio jasno odvojen od dokumentarnoga jer je radnja toga dijela fikcijski dramatizirana, a dijalozi su odglumljeni. Što se dokumentarnoga dijela tiče, glas Junga kao pripovjedača glumčev je glas, dok su glasovi Junga u dobi od 8 i 17 godina također odglumljeni.
Miješanje animacije s drugim filmskim rodovima javlja se vrlo rano u povijesti filma, a od suvremenijih primjera ističu se animirana kombinacija igranoga i dokumentarnoga filma Waking Life (2001.) Richarda Linklatera te animirani dokumentarac Valcer s Bashirom (2008.) Arija Folmana. U filmu Usvajanje odobreno istaknuta je fikcijska priča utemeljena na istinitim događajima, koja je zapravo autorovo prisjećanje na djetinjstvo tijekom njegova posjeta Koreji u 42. godini života, kad i crta dijelove svojega stripa i filma.
Njegova je priča izložena kronološki, ali fragmentarno, kako to već sa sjećanjima biva. Jung se prisjeća raznih detalja iz djetinjstva, koji nisu uzročno-‐posljedično povezani, ali ih sve obilježava dubok utjecaj na Jungov karakter. Razapet između korejske fizionomije i belgijske kulture, Jung je cijeloga života osjećao podvojenost, fluidnost vlastitoga identiteta, što je često vodilo do traženja izlaza u mašti, ali i do devijantnoga ponašanja u dječjoj i adolescentskoj dobi, osobito kad su se pojavili prvi konflikti s posvojiteljskom obitelji. Radi se o osobnome obliku umjetničke psihoterapije – Jung stripom i filmom pokušava posložiti fragmente svojega sjećanja, tražeći svoje mjesto u društvu, ali prije svega u obitelji, zbog čega se trudi izgraditi svoj odnos s majkom. Valja zapaziti da je taj oblik autopsihoterapije dramatiziran u formi fikcijskoga filma, temeljenog na istinitoj i osobnoj životnoj priči. Narativizirajući svoj život filmom, Jung se ne trudi biti posve vjeran ni svojemu životu, ni načelima dokumentarizma, ni stripu kao osnovi adaptacije. Kombinirajući filmske rodove, autori filma uvlače nas u priču: dokumentarističkim snimkama podsjećaju nas da se radi o nečemu što se nekomu doista dogodilo i još se uvijek događa, a animirani nas dijelovi „drže“ u priči otvarajući pred nama istovremeno i vizualni svijet talentiranoga crtača. Stoga je zanimljivo zapitati se na koji bismo način doživjeli Jungovu priču da po njoj nije snimljen ovakav tip hibridnoga filma, već klasični igrani film.
IGOR BEZINOVIĆ
