UVIJEK SVOJA

Odrastanje je izazov u kojem se krije pregršt stranputica svaka od kojih putnika prema zrelosti može ozbiljno udaljiti od konačnog cilja. U povijesti književnosti ova je arhetipska tema obrađena u brojnim bildungs romanima u kojima je prikazan psihološki razvoj mladog čovjeka u odraslu osobu sa svim peripetijama koje taj proces donosi. Na filmu je ova tema prikazana u brojnim klasicima, a francuski film za mlade Zauvijek svoja (Jamais Contente, Francuska, 2016.) izravno se referira na najslavnije djelo te tematike iz povijesti kinematografije svoje zemlje – film Četiristo udaraca (Les quatre cents coups) Françoisa Truffauta iz 1959. godine. U tom filmu pratimo problematično odrastanje dječaka kojeg je utjelovio tada četrnaestogodišnji Jean-Pierre Léaud koji je kasnije postao velika zvijezda francuskog novog vala. Nadarena mlada glumica Léna Magnien koja utjelovljuje trinaestogodišnju Auroru, junakinju filma, izgledom nevjerojatno podsjeća na mladog Léauda, preciznije izgleda kao njegova ženska verzija, te je, kao i Antoine Doinel kako se zove junak starijeg filma, također sklona buntovnom ponašanju kojim se opire očekivanjima okoline i koje čini da cijelo vrijeme strepimo nad njenom neizvjesnom budućnošću. Oba se filma bogato služe krupnim planom upečatljivog dječjeg lica te evokativnom filmskom glazbom te završavaju dugim kadrom junakovog/junakinjinog lica.

Film je adaptacija izuzetno popularnog romana za djecu i mlade Jamais Contente: Le journal d’Aurore čiji naslov u prijevodu znači Nikada zadovoljna: Aurorin dnevnik. Autorica romana Marie Desplechin ujedno je i jedna od autorica scenarija pa film vjerno prati izvornik. To najviše dolazi do izražaja u korištenju takozvane voice over naracije u kojoj junakinja, baš kao i u knjizi, u prvom licu iznosi svoje misli i brige. Ovaj postupak pridonosi intenziviranju stupnja naše identifikacije s junakinjom te produbljuje naše suosjećanja s njom i njenim problemima koji su dobro poznati svakom tinejdžeru. Aurore je na površini prgava, no to je samo način da se nosi sa svojim strahovima da nije dovoljno voljena, dovoljno pametan i dovoljno lijepa u odnosu na druge. Film je strukturiran oko niza situacija koje testiraju njeno nisko samopouzdanje i u konačnici je uvjeravaju da je itekako sposobna, talentirana i vrijedna ljubavi.
U školi Aurore ponavlja razred, a da nije sve tako crno kad je obrazovanje u pitanju uvjerit će je njen novi profesor književnosti koji će je ohrabriti da piše pjesme za svoj bend i tako joj otkriti da je talentirana i da itekako ima što za ponuditi. Kad je pak o ljubavnim mukama riječ, nakon niza neuspješnih i površnih zaljubljivanja naša će junakinja primijetiti kako je pravi odabranik cijelo vrijeme bio tu samo što ga ona nije primjećivala. I naposljetku najvažnije će biti otkriće da je svojoj obitelji dragocjena i kako im je us tanju bez srama uzvratiti beskompromisnu ljubav. Dovedeni pred zid njenim buntovničkim ponašanjem roditelji na početku razmišljaju o tome da je pošalju u internat, no do kraja filma njihov će se odnos s vatrenom srednjom kćerkom toliko promijeniti da će ponosno stajati u publici dok im ona s pozornice nadahnuto pjesmom izjavljuje ljubav. U voice-over naraciji pri tom otkrivamo kako je naša buntovnica bez razloga konačno spoznala kako je moguće prihvatiti ne samo svoju obitelj već i sebe onakvu kakva jest, a upravo je to sveti gral svakog bolnog odrastanja.

VIŠNJA VUKAŠINOVIĆ