VUK SAMOTNJAK

ANALIZA

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU IGRANOG FILMA IGRANOGA FILMA VUK SAMOTNJAK (1972.)

(PREPORUČENA DOB: +9)

REDATELJ: Obrad Gluščević

VRIJEDNOSTI KOJE OSVJEŠĆUJEMO I RAZVIJAMO UZ FILM:

Ljubav prema filmu i filmskoj umjetnosti; osobitosti filmskog pripovijedanja filmskim izražajnim sredstvima u igranome filmu; upoznavanje s različitim kulturnim nasljeđem zavičaja; senzibilitet u prepoznavanju predrasuda; prijateljski odnos prema životinjama; empatiju i osjećaj odgovornosti.

Pripremile:

Višnja Vukašinović, filmska kritičarka, profesorica engleskog jezika i komparativne književnosti
Ljiljana Studeni, učiteljica RN, mentor

UVOD

Obrazovni materijal uz dokumentarni film Vuk samotnjak

Predmetnim sadržajem želi se učiteljima i djeci podastrijeti obavijesti o filmu, načini obrade teme filma te filmskih izražajnih sredstva pripremljenim aktivnostima i radnim listovima. Metodičke prijedloge za obradu, pripremu i ponavljanje pripremila je profesorica hrvatskoga jezika, a esej i pojmovnik filmska teoretičarka. Cilj je programa Sedmi kontinent poučiti najmlađe o filmu i filmom. Želja nam je da doživljaj filma bude potpun kako bi djeca bila motivirana za razgovora o filmu i u razredu.

INFORMACIJE O FILMU

Redatelj: Obrad Gluščević

Scenarij: Obrad Gluščević, Stjepan Perović

Producent: Jadran film

Glazba: Bojan Adamič

Montaža: Lida Braniš-Bobinac

Glume: Štimac (Ranko), Željko Mataija (Ređo), Ivan Štimac (Ćiro), Boro Ivanišević (Joso),
Smiljan Čičić (Nikolica), Smiljka Pavičić-Budak (baka), Edo Peročević (otac), Slavica Fila
(učiteljica) i dr.

O REDATELJU

Obrad Gluščević je rođen 17. siječnja 1913. godine u Metkoviću i preminuo je 5. rujna 1980. godine u Zagrebu. Karijeru je započeo kao glumac dubrovačkog kazališta, a kao redatelj debitirao filmom-reportažom „Partizankom“ do Buenos Airesa (1947.). U početku je režirao kratke igrane i dokumentarne filmove nagrađivane na festivalima u Veneciji, Cannesu, Oberhausenu i Beogradu. Osobito se ističu dokumentarni Između dvije prozivke (1959.), Pod ljetnim suncem (1961.), Vuk (1962.), te Ljudi s Neretve (1966.). Igranom filmu posvećuje se početkom šezdesetih godina. Nakon srednjometražnoga dječjeg filma Priča o djevojčici i sapunu (1962.) realizira tri cjelovečernja filma, komedije u kojima prikazuje život i mentalitet dalmatinske regije: Lito vilovito (1964.), Čovik od svita (1965.) te Goli čovik (1968.). Nakon toga slijede dva dječja igrana filma u kojima pokazuje izrazit smisao za rad s malim glumcima: Vuk samotnjak (1972.) i Kapetan Mikula Mali (1974.), koji je realiziran i kao televizijska serija 1976. godine. Autor je i dječje tv-serije Jelenko (1980. u bosanskohercegovačkoj produkciji).

NAGRADE I PRIZNANJA

Ovaj popularni film Obrada Gluščevića osvojio je Srebrnu arenu i Jelena na pulskom festivalu 1972., a iste godine osvojio je i nagrade na više međunarodnih festivala: nagradu kinematografskih pisaca u Gijonu, prvu nagradu dječjeg žirija u Teheranu, nagradu španjolskog dječjeg centra Jovellanos ’72, nagradu za najbolji igrani film u Damasku i nagradu Chauette u Bruxellesu.

ZANIMLJIVOSTI O FILMU

Najčuveniji, najpopularniji i po mnogima najbolji hrvatski dječji film ikad snimljen. Svojim debitantskim nastupom ovim se filmom proslavio mali Slavko Štimac, najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma uopće, koji je i kasnije, u mladenačkoj dobi, ostvario niz izuzetnih uloga (Vlak u snijegu).

Film Vuk samotnjak je prvi dječji film sa životinjama u hrvatskoj kinematografiji.

Film nije mogao biti snimljen u rodnoj Lici glavnoga glumca Slavka Štimca jer te godine tamo nije bilo snijega (što je velika rijetkost). Stoga je snimanje preseljeno u Sloveniju koja je “glumila” Liku.

Iz intervjua jednog hrv.tjednika s glavnim glumcem filma, Slavkom Štimcem: Slavko: «Prvi film Vuk samotnjak snimio sam početkom 1972., kad sam imao 11 godina. Do toga je došlo sasvim slučajno: za potrebe tog filma Obrada Gluščevića, koji se snimao u Sloveniji, tražili su autentičnu ličku djecu. Uvijek sam bio dobar đak, ali nikad nisam sudjelovao u glumačkim skupinama. Zapravo me nikada takve stvari nisu zanimale. No dio filmske ekipe došao je u Liku tražiti lokalne klince jer su likovi trebali govoriti autentičnim ličkim dijalektom. Zašto su me izabrali, ne znam ni danas. Nakon toga su uloge samo dolazile jedna za drugom. U biti nisam ni imao vremena razmišljati želim li se time baviti ili ne, nego sam jednostavno ostao u profesiji.»

Snimanje dječjega filma u kojemu „glume“ i životinje vrlo je nepredvidivo. Ne samo stoga što u dječjem filmu glume glumci djeca koji zahtijevaju više autorova truda i strpljenja nego odrasli glumci, nego je potrebno pronaći životinju koja će dobro surađivati na snimanju. Pas Hund iz filma, a u stvarnome životu Grom, bio je također nepredvidiv. Iako je filmska ekipa imala sreće jer su uspjeli pronaći psa “kaj je volio biti glumac”, na snimanju s Hundom nije sve prošlo bezazleno. Nakon scene u kojoj su ga morali omamiti injekcijom kako bi ga snimili u klopci, Hund se “posvađao” s ekipom. Redateljeva supruga Maja, prepričala je taj događaj u jednom intervjuu:

– Hund je došao k meni u stan, a Obrad je zbrisao. On bi njega ugrizao sto posto. Sav nakostriješen, napao nam je sina Miška. Jednom scenskom radniku iz Jadran filma uništio je hlače. On mu je pružio ruku, a Hund je skočio na njega i strgnuo mu hlače u sekundi. Bilo je to prije snimanja glavne scene filma, u studijima Jadran filma. Hund je, nakon toga, savršeno snimio svoju scenu. Ali, kad su se reflektori ugasili, skočio je na snimatelja i uništio mu jaknu.

Nakon prikazivanja filma u Pulskoj Areni, na pozornicu je zajedno s glumcima i filmskom ekipom izašao i Hund te pozdravio oduševljenu publiku.

SAŽETAK FILMA

Njemački ovčar, zaostao iz Drugog svjetskog rata, pomalo je podivljao živeći sam u planini. To je lički kraj s vukovima koji nerijetko seljanima napadaju ovce. Dječak Ranko (S. Štimac) uspije se sprijateljiti s divljim psom kojeg, po natpisu s medaljice na ogrlici, naziva Hund. Ostali seljani međutim za Hunda misle da je riječ o opasnom vuku samotnjaku te i da ga treba ubiti. Dječak zbog toga strahuje za svog ljubimca. Kriomice mu nosi hranu u planinu. Pas ga jednom čak spasi od vuka. No, hajka počinje jer seljaci vjeruju da je taj samotnjak poklao ovce u jednom toru..

SIŽE FILMA

Dječak Ranko živi u planinskom ličkom selu s ocem, bakom i mlađim bratom. Od odraslih je načuo priču o opasnom njemačkom ratnom psu Hundu koji je bio strah i trepet za vrijeme rata jer je napadao mještane. Tu priču Ranko pripovijeda i svojim prijateljima koji nisu sigurni trebaju li mu vjerovati jer znaju da njihov prijatelj ima bujnu maštu i da je vičan pripovijedanju uzbudljivih priča koje ne moraju nužno biti istinite. No, sam Ranko će se osvjedočiti o postojanju njemačkog ovčara zaostalog iz rata koji živi sam u planinu koju inače nastanjuju vukovi koji napadaju ovce. Nakon što zaluta u šumi Ranko nailazi na psa ulovljenog u stupicu što su je seljani postavili zvijeri koja ugrožava njihovo blago, a koju nazivaju vuk samotnjak jer nije dio vučjeg čopora. Dječak oslobodi psa, nahrani ga slaninom i previje mu nogu mobiliziravši je svojom drvenom frulicom nakon što se uvjerio kako je životinja posvema dobroćudna. Na pločici koju pas ima oko vrata piše Militar Hund što Ranko pročita kao Mile Hund. Po povratku u selu ispriča ocu o psu, no ovaj se prepadne da je pas opasan te zajedno s drugim seljanima krene u potragu s puškom na ramenu, no Ranko im ne otkrije gdje se nalazi Hund jer ne želi da mu naude. Po noći Ranko čuje neobično glasanje obiteljskog psa Žućka te izađe da vidi što se događa, u to se pojavi vuk koji prikolje psa, ali Ranka netko spasi napavši vuka. Nakon što u snijegu nađe svoju frulicu Ranko shvaća kako je to bio Hund. Seljani opet organiziraju hajku na psa vjerujući kako je odgovoran za zaklano janje, a Ranko ga pokušava spasiti i pritom biva ranjen. Srećom, dječak se oporavi, a u njegovoj se kolibi u to iznenada pojavljuje i sam Hund koji postaje novi član Rankove obitelji i njegov najvjerniji prijatelj.

Esej o filmu

Prijateljstvo djeteta i životinje motiv je koji u sebi skriva bogate slojeve značenja i mogućih interpretacija. Tu je temu u povijesti hrvatskog filma prvi obradio Obrad Gluščević u klasiku Vuk samotnjak na kojem su odrasle generacije djece i koji predstavlja bezvremeno istraživanje brojnih složenih motiva uz onaj arhetipski odnosa djeteta i životinje. Svojim debitantskim nastupom u ulozi Ranka zabljesnuo je mali Slavko Štimac kojeg je filmska ekipa pronašla u jednoj ličkoj školi. Nakon uloge u Vuku samotnjaku Štimac postaje najveća dječja zvijezda jugoslavenskog filma, a koji je i kasnije, u zrelijoj dobi, ostvario niz kultnih uloga.
Gluščević je u trenutku realizacije Vuka samotnjaka koji je bio njegov prvi dugometražni film namijenjen djeci, već iskusan redatelj koji se specijalizirao za poetske i antropološke dokumentarce te snimio i tri dugometražna igrana filma. Njegov prijašnji rad prisutan je u ovom ostvarenju ne samo kroz samouvjerenu režiju, već i kroz dokumentaristički prikaz ličkog načina života koji kulminira obiteljskim prizorima u kolibi koji odišu etnološkom autentičnošću te služe kao dobrodošao prozor u tradicijski način života. No, film nosi i nimalo dvoznačnu
poruku kako se u tradiciji ponekad krije i opasnost koja se manifestira kao strah od novog ili drugačijeg. Jedino dječak koji je nevin i neobilježen društveno ukorijenjenim predrasudama daje priliku mogućnosti da je neprijateljski pasa zaostao iz rata dobroćudan i da ga se nije potrebno bojati. Taj iskonski strah što ga manifestiraju seljani pred onim drugim i drugačijim jedan je od ključnih Gluščevićevih interesa koji je, u suradnji sa Stjepanom Perovićem, autor izvornog scenarija za koji ga je inspirirala priča o ovčarima zaostalima iz rata koji su u
Hercegovini plašili seljake koji su zbog toga pratili djecu u školu s puškama. Inspiraciju je zasigurno pronašao i u radu na svom cijenjenom dokumentarnom filmu Vuk (1962) u kojem je majstorski prikazana borba ljudi i pasa s vukovima na Šar-planini.

Gluščević temi pristupa nadahnuto pokazujući kako negativno nasljeđe rata može utjecati i na generacije djece koja ga sama nisu doživjela. Ratna se trauma kod onih koji su ga proživjeli pritom manifestira kao strah koji je iracionalan te ga je stoga nemoguće kontrolirati te koji tjera na nasilje. Život u prirodi je grub i surov, a takva je posljedično narav seljana koji su na njega osuđeni. Otud njihovo zazor od svega nepoznatog te duboko nepovjerenje prema svemu što ima veze s takozvanim Neprijateljem. Neopterećen nasljeđem rata odnosno traumatičnog iskustva i njegovih posljedica Ranko može pristupiti tom drugom i drugačijem s povjerenje te mu pružiti ljubav koja čemu biti višestruko uzvraćena. Dječak prema psu nastupa otvoreno i brižno čime pridobiva povjerenje životinje koja ćemo iz zahvalnosti spasiti život. Ovdje je poruka filma nejednoznačna – strah rađa strah, nasilje rađa nasilje, a izlazak iz tog začaranog kruga nude povjerenje i ljubav. Priča Vuka samotnjaka tako u sebi nosi arhetipsku potku sukoba krutog svjetonazora starijih i onog otvorenijeg koji pripada mlađim generacijama. Zaključak je i ovaj put kako na mladima svijet ostaje jer stariji se u konačnici osvjedoče da nije bilo razloga za strah te se čak i blagotvorno nasmiju vlastitim zabludama. Od svoje su djece, a zajedno s njima i mi, srećom uspjeli naučiti kako rane i traume prošlosti ne trebaju upravljati našom sadašnjošću te kako je budućnost najbolje graditi otvorena srca.

VIŠNJA VUKAŠINOVIĆ

Zabranjeno je neovlašteno kopiranje ili distribuiranje dijelova ili cijelog projekta. Projekt podliježe pravima Zakona o autorskim pravima.
Vlasnik autorskih prava je udruga Djeca susreću umjetnost.

Powered by Protagonist