Obrada filma

FIUME O MORTE!

METODIČKI PRIJEDLOZI ZA OBRADU dokumentarno - IGRANOG FILMA

Kategorija 14+ godina

Redatelj Igor Bezinović

Vrijednosti Odnos pojedinca i kolektiva; razlikovanje estetske vrijednosti i etičke odgovornosti; kritičko promišljanje prošlosti; građanski aktivizam

Pripremili Marija Krstanović i Ante Zlatko Stolica (autori)
Marija Georgiev i Edita Bilaver (urednice)

Nakladnik Udruga Djeca susreću umjetnost

Pogledaj materijale

O filmu Metodički prijedlozi Za istraživanje Impresum

INFORMACIJE O FILMU

Redatelj Igor Bezinović

Scenarist Igor Bezinović

Producenti Vanja Jambrović, Tibor Keser (Restart)

Montažerka Hrvoslava Brkušić

Direktor fotografije Gregor Božič

Skladatelj Hrvoje Nikšić, Giovanni Maier

O autoru

Igor Bezinović

Igor Bezinović je redatelj rođen u Rijeci, gradu koji je danas u Hrvatskoj, a koji je nekoć pripadao Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, prije toga djelomično Kraljevini Italiji i djelomično Kraljevini Jugoslaviji (a prije toga Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), prije toga Slobodnoj Državi Rijeka, prije toga Talijanskoj regenciji Kvarnera, prije toga Austro-Ugarskoj… Režirao je filmove Blokada, Veruda i Kratki izlet, kao i niz kratkih filmova raznih vrsta i trajanja. Njegov je rad bio međunarodno prikazivan na festivalima i događanjima kao što su IFF Rotterdam, DOK Leipzig, IDFF Jihlava, CPH:DOX, Kurzfilmtage Winterthur, Bijenale mladih umjetnika Europe i Mediterana, Bijenale arhitekture u Veneciji (s Hrvoslavom Brkušić za Pulsku grupu), Museum of the Moving Image, Viennale i Guanajuato IFF. Diplomirao je Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih filmskih redatelja i judo kluba Black Belt.

NAGRADE I PRIZNANJA

Međunarodni filmski festival u Rotterdamu 2025. – Dobitnik nagrade za najbolji film (natjecateljski program Tiger); nagrada FIPRESCI

Pulski filmski festival 2025. – hrvatski program – nagrada Vedran Šamanović; Zlatna arena za režiju (Igor Bezinović); Zlatna arena za masku (Ivana Pralija); Zlatna arena za kostimografiju (Tajči Čekada; Manuela Paladin); Zlatna arena za scenografiju (Anton Spazzapan); Zlatna arena za casting (Sara Jakupec); Zlatna arena za produkciju (Vanja Jambrović; Tibor Keser)

Međunarodni filmski festival u Innsbrucku 2025. – dokumentarna konkurencija – najbolji dokumentarni film

Dani hrvatskog filma 2025. – Nagrada publike za najbolji film; Nagrada velikog stručnog žirija za režiju; Nagrada velikog stručnog žirija za glazbu

Međunarodni filmski festival u Budimpešti 2025. – Nagrada publike za najbolji film

European Film Awards 2026., Berlin, DE – Nagrada za najbolji europski dokumentarni film

I mnoge druge; popis se može pronaći ovdje: https://restarted.hr/film/dugometrazni-filmovi/fiume-o-morte/

Zanimljivosti

Hrvatska premijera filma održana je 8. veljače 2025. u riječkom Art-kinu, a oni koji su prisustvovali kažu da je atmosfera više nalikovala sportskom nego kulturnom događaju. Već nakon mjesec dana prikazivanja zabilježena je rekordna posjećenost te je Fiume o morte! proglašen najgledanijim filmom u 16-godišnjoj povijesti ovog kina;
Postao je najgledaniji hrvatski dokumentarac u kinima od stjecanja neovisnosti, s impresivnih 27. 952 gledatelja po zatvaranju distribucije;
Izabran je kao hrvatski kandidat za 98. nagradu Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog dugometražnog filma što je prvi put da dokumentarac nosi tu nominaciju za našu državu;
Cineuropa, popularan portal posvećen promociji europske kinematografije, uvrstio je film na šesto mjesto popisa 25 najboljih filmova u 2025. godini. Evo obrazloženja: „Unatoč svemu što se događa u svijetu, a posebno u Europi, s ideologijama i politikama koje uništavaju slobodu i guše kulturu, a sve su jače na političkom frontu, primjeri kreativnosti, prisutnosti, prihvaćanja i ispravnosti u području kulture i umjetnosti vjerojatno su snažniji nego ikad”.
Neočekivana aktualnost povijesne epizode zasigurno je jedan od razloga prijemčivosti kod publike. Desnica zaoštrava u Europi, ali i preko Oceana – samo nekoliko dana prije svjetske premijere filma u Rotterdamu, gdje je osvojio i glavnu nagradu, Elon Musk je na inauguraciji američkog predsjednika Donalda Trumpa podigao svoju desnu ruku i izveo, čini se, fašistički pozdrav. Nešto više od stotinu godina ranije, upravo je u Rijeci takav pozdrav prvi put zabilježen na filmskoj snimci!;
U početnim scenama, autor u off-u izjavljuje: “Talijanske kolege rekli su mi da fašizam ne spominjem previše u uvodu, pa ću stati ovdje”. Ova naizgled usputna opaska zapravo otvara važan sloj filma jer izravno ukazuje na prisutnost autocenzure uvjetovane tržišnom logikom;
Mladi Benito Mussolini bio je veliki štovatelj D’Annunzija, čiji je politički i estetski izraz imao značajan utjecaj na formiranje njegova kasnijeg javnog i ideološkog nastupa. Mussolini je preuzeo brojne elemente D’Annunzijeva simboličkog repertoara, među kojima se ističe pjesma Mladost (tal. Giovinezza). Njezinu izvedbu čujemo i u filmu, a upravo je Mussolini tu pjesmu usvojio i institucionalizirao kao službenu himnu talijanskog fašističkog pokreta, čime je dodatno učvrstio vezu između D’Annunzijeve poetike i fašističke političke prakse;
Na pitanje je li D’Annunzio bio fašist, Bezinović odgovara: “On nikada nije bio član službene fašističke stranke, ali su ga fašisti smatrali duhovnim vođom. D’Annunzio je bio teški nacionalist i imperijalist. Želio je osvojiti istočni Jadran i u ostvarenju svojih želja koristio je vojnu silu. Meni je to dovoljno da osobu nazovem fašistom”;
Film je sniman na autentičnim lokacijama na kojima su se odvijale povijesne epizode koje prikazuje: na riječkim mjestima gdje se D’Annunzijeva okupacija doista odvijala, u Trstu, u njegovoj rezidenciji Vittoriale degli Italiani u Gardoneu na Gardskom jezeru, kao i na talijanskom dijelu krške visoravni Kras;
U snimanju filma sudjelovalo je oko stotinu Riječanki i Riječana, uglavnom naturščika, među kojima su i pripadnici manjina koji govore fijumanskim dijalektom — lokalnom varijantom talijanskog jezika koji je stoljećima oblikovan susretima talijanske, hrvatske i drugih kultura u gradu, a danas polagano izumire;
U filmu se pojavljuje čak sedam glumaca koji se izmjenjuju u ulozi D’Annunzija, a povezuje ih tek jedno fizičko obilježje – ćelavost. Na ovaj način se lik okupatora prikazuje s ironijskim odmakom, lišen aure jedinstvene povijesne figure.

Sažetak filma

Fiume o morte! (dosl. Rijeka ili smrt!) je dokumentarno-igrani film Riječanina Igora Bezinovića u kojem kroz kreativan stil ovaj redatelj i scenarist progovara o kontroverznoj i široj javnosti nepoznatoj povijesnoj epizodi Rijeke. U ovom filmu građani grada Rijeke, kojeg Talijani zovu Fiume, prepričavaju, rekonstruiraju i reinterpretiraju bizarnu priču o 16-mjesečnoj okupaciji njihovog grada 1919. godine od strane talijanskog pjesnika, dandyja i vojskovođe Gabrielea D’Annunzija. Poezija, kokain, dinamit, puške, nogomet, avioni, pokućstvo koje leti kroz prozor, koncerti, zatvori, sunčanje, tisuće vojnika, milijuni metaka, beskonačni govori i čak jedan čudnovati kljunaš… Sve su to dijelovi jedne od najbizarnijih okupacija u povijesti čovječanstva. Građani Rijeke ovim su filmom, nakon 100 godina, dobili priliku preuzeti povijest u svoje ruke i kroz film ispričati svoju verziju događaja.

Siže filma

Iako je svojim položajem i fokusom na industrijski razvoj Rijeka bila mjesto ekspanzionističkih pretenzija niza zemalja, Bezinovićev film posvećen je manje poznatom trenutku zauzimanja grada od strane Gabrielea D’Annunzija, njegovoj kratkotrajnoj vladavini, odmetanju od službene Italije i pokušaju uspostave samostalne slobodne države.

Na samom početku film nas vraća u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije, kad se pojavilo tzv. Riječko pitanje, odnosno pitanje pripadnosti Rijeke o kojem su pregovarale Kraljevina Italija i Kraljevina SHS (kasnije Jugoslavija). Iako Rijeka nije bila uključena u tzv. Londonski ugovor iz 1915. godine – koji je Italiji obećao dijelove istočne obale Jadrana – poznati talijanski pjesnik i radikalni nacionalist Gabriele D’Annunzio smatrao je da im ona pripada. Usprkos protivljenju talijanske vlade koja nije htjela prekršiti međunarodne obveze, 12. rujna 1919. godine, D’Annunzio sa skupinom od oko 2.500 paravojnih legionara, umarširao je u Rijeku s namjerom da je pripoji Italiji.

Godinu dana kasnije, 8. rujna 1920., D’Annunzio je Rijeku – uz slogane Fiume o morte! (Rijeka ili smrt!) i Viva l’Italia! (Živjela Italija!) – proglasio zasebnom državom nazvavši ju Talijanskom upravom za Kvarner. Ovaj pomaknuti vizionar privukao je mnoge mlade, nezadovoljne i nezaposlene muškarce iz Italije da dođu služiti kao njegovi vojnici, a Rijeka je u tom periodu postala eksperimentalni prostor za njegove autoritarne ideje – uključujući kult vođe, masovne propagandne spektakle, glorifikaciju nasilja i vojne parade. D’Annunzijeva vladavina trajala je 16 mjeseci, sve do tzv. Krvavog Božića krajem 1920. godine, kada talijanska vojska (koja dakle nije priznala njegovu samoinicijativnu okupaciju) napada Rijeku i okončava njegovu vladavinu.

U Fiume o morte! redatelj ovu epizodu ne prikazuje samo kao manje poznat povijesni događaj, već kao važan trenutak u kojem se oblikuju ideje, simboli i obrasci političkog djelovanja koji će kasnije imati snažan utjecaj, iako su u samom kolektivnom pamćenju Rijeke danas uglavnom potisnuti ili zaboravljeni.

Esej o filmu

U podne, 12. rujna. 2019. godine, točno na dan kada je Gabriele D’Annunzio prije 100 godina sa svojim paravojnim postrojbama okupirao Rijeku, u centru Trsta svečano je otkrivena njegova skulptura. U službenom izvješću s gradske sjednice piše da se ovim spomenikom slavi okrugla godišnjica D’Annunzijeva, citiram, “riječkog pothvata”.

Istovremeno se u prominentnom riječkom muzeju otvara izložba D’Annunzijeva mučenica, niz personifikacija Rijeke kojima se kroz prikaze ženskog tijela u umjetnosti razotkriva povezanost nacionalizma, erotike i nasilja nad teritorijem i ženama. Ovim postavom se, dakle, paralelno aludira na D’Annunzijevo haračenje okupiranim gradom, kao i na njegovo generalno ophođenje prema ženama, obilježeno odnosima moći, pri čemu bi one ostajale, citiram, “fizički i emocionalno iscrpljene, baš poput grada Rijeke.”

Nameće se pitanje – kako je moguće da ista osoba bude veliki pjesnik, vizionar i nacionalni heroj, a simultano tek 70ak kilometra dalje, ona je tiranin, okupator i manijak? Ovakav fenomen, svojoj kontradiktornosti unatoč, nije rijedak, a svoje uporište između ostalog pronalazi u kolektivnom pamćenju, točnije kolektivnom zaboravu. Tu pretpostavku je na umu imao i Igor Bezinović kada je svoj dokumentarno-igrani film Fiume o morte! započeo intervjuiranjem mještana na riječkom Korzu i Velikoj Placi, pitajući ih znaju li tko je bio čuveni D’Annunzio. Oni uglavnom ne znaju, ali to nije prepreka već poticaj da redatelj ubrzo potom pređe na rekonstrukciju ove bizarne povijesne epizode – s tim istim ljudima kao naturščicima.

Ovaj participativni postupak nije tek formalna dosjetka redatelja, nego ključni interpretativni okvir filma kojim se svjesno destabilizira ideja povijesti kao zaključanog narativa. Umjesto povjesničara koji bi tumačili prošlost ili arhivskih snimki koje bi joj dale privid nedodirljive istine, ovdje se u prvi plan stavljaju građanke i građani Rijeke kao oni koji povijest ponovno izvode i dovode u svezu sa sadašnjošću. Sugerira se tako da povijest nije isključivo domena stručnjaka nego živi društveni proces u kojem imaju pravo (a pomalo i dužnost) sudjelovati oni koji s njezinim posljedicama nastavljaju živjeti te snose odgovornost njezina poznavanja, razumijevanja i predaje. Time se otvara prostor za propitivanje ne samo onoga što se pamti, nego i toga tko pamti jer su obje karike važne pri oblikovanju kolektivnog sjećanja. (Važno je naglasiti da participativna metoda ovdje ne proizlazi iz nedostatka istraživanja, nego upravo suprotno — iz njegove temeljitosti koja je naknadno omogućila ovakvo poigravanje. Bezinović je film gradio na opsežnom arhivskom radu, koristeći bogatu zbirku povijesnih fotografija (njih preko 10.000), snimki i dokumenata iz razdoblja D’Annunzijeve okupacije, kao i na konzultacijama s povjesničarima, teoretičarima fašizma, arhivistima i stručnjacima za riječku povijest. Taj sloj predprodukcije filma osigurava čvrstu faktografsku podlogu i sprječava proizvoljnost u interpretaciji povijesnih događaja.)

Idući nezaobilazan aspekt narativne strategije ovog filma je humor; on ne samo da rasterećuje napetost i ovu kontroverznu epizodu čini prijemčivom za sve uzraste, već služi i kao temeljni kritički instrument. Dok Riječani izgovaraju D’Annunzijeve parole i upriličuju masovne scene njegovih legionara, njihova suzdržana, nelagodna, nonšalantna ili pak karikaturalna izvedba razotkriva svu prazninu iza patosa ovog “povijesnog spektakla”. Svrha pritom nije banalizirati ozbiljnost samih događaja već istaknuti apsurdnost ličnosti koja ih je izazvala, a koja je u svijesti nekih još uvijek obavijena plaštom karizmatičnog vođe, njihovog heroja od pera. Humor tako postaje sredstvo dekonstrukcije mita o geniju: pokazuje da “karizma” ovdje nije inherentna kvaliteta, već proizvod situacije, pažljivo planiranih manipulacija, kolektivno koordinirane koreografije i emocionalnog angažmana mase.

Objelodanivši da D’Annunzio svoje političko djelovanje poistovjećuje s umjetničkim performansom u podtekstu filma rastvara se dilema: mora li umjetnik biti dobar čovjek da bismo cijenili njegovu umjetnost, tj. možemo li odvojiti estetsku vrijednost od etičke odgovornosti? Premda je riječ o univerzalnoj dvojbi, ovaj film je rijedak primjerak djela koji to pitanje ne postavlja apstraktno, nego kroz konkretnu povijesnu personu – iznimno utjecajnog autora, koji je ujedno protofašist. Umjesto eksplicitnog odgovora, film jasno prikazuje štetne posljedice prioritiziranja umjetnosti nauštrb moralne sedacije, poentira kako bez etičke svijesti nema ni cjelovitog razumijevanja umjetnosti te, na kraju krajeva, kao mnogo relevantnijim od pitanja je li D’Annunzio bio veliki umjetnik? nameće pitanje što je radio sa svojim talentom?.

Kritički odnos spram D’Annunzija u filmu se dodatno pojačava kroz distancu, onu vremensku i onu ideološku. Naime, građani koji izvode scene ne utapaju se u svojim povijesnim likovima. Njihova suvremena svijest konstantno probija kroz izvedbu i stvara tzv. Efekt otuđenja (tzv. Verfremdung) kojim se gledatelju jasno signalizira da se ne radi o glorifikaciji prošlosti nego o analizi njenih mehanizama. Vremenska udaljenost na ovaj način omogućuje promišljanje rekonstruiranih događaja u kontekstu današnjeg etičkog i političkog horizonta (a pandana nažalost ima), dok ideološka sprječava identifikaciju ili povođenje za autoritarnom moći. Kroz ovaj postupak odgovornost za interpretaciju povijesti premješta se s redatelja na zajednicu, točnije na gledatelja; film je ovo koji ne nudi zaključke, nego stvara uvjete za kritičko promišljanje.

Kritičko promišljanje polazišna je točka ovog filma, čijem je desetogodišnjem nastajanju aktivno pridonijelo stotinjak Riječana_ki, te je važno naglasiti da Fiume o morte! ne funkcionira samo kao dovršeno umjetničko djelo nego kao projekt koji je već tijekom svog oblikovanja imao značajan društveni učinak. Na neki način on predstavlja čin pravde pa i čin osvete – okupirana Rijeka vraća se u ruke svojih građana ne bi li ju oni sada oblikovali po vlastitom nahođenju. Ta se gesta najjasnije materijalizira u odjavnoj špici smještenoj u kontekst riječkog karnevala. Povijesna činjenica da je D’Annunzio tijekom okupacije karneval zabranio daje toj odluci snažan simbolički naboj: karneval, kao prostor kolektivne subverzije, izravno je suprotan autoritarnoj logici pa njegov povratak na ulice ne označava tek obnovu stoljetne tradicije, nego i povratak jednog ključnog oblika društvene slobode.

Za kraj, podcrtajmo kako važnost ovog filma nije samo prenošenje jedne povijesne situacije već ukazivanje na njezine simptome i nuspojave; osvještavanje toga da povijest nije daleka kronika, nego ogledalo u kojem prepoznajemo obrasce koji se mogu ponoviti. Riječima redatelja Igora Bezinovića: Njemu (D’Annunziju) je bilo važno da ova okupacija ostane zapamćena, kao i nama koji radimo ovaj film.

Ciljevi

Domena Kultura i mediji

Ključni pojmovi Filmski rodovi, hibridni film, arhivski materijal, filmska naracija, vox populi, filmska rekonstrukcija, glumci i naturščici, metafilmski postupci; Gabriele D'Annunzio, Rijeka, Prvi svjetski rat

Obrazovno-odgojne i funkcionalne zadaće Razumijevanje i vrednovanje filmskog stvaralaštva; ovladavanje pojedinima elementima filmskog jezika; istraživanje i izlaganje odabranih tema korištenjem filmskog medija

Nastavni oblici Problemski zadaci, individualni i grupni rad, istraživački rad, rasprava

Nastavni izvori i sredstva Film, fotografija, udžbenik, internet, PowerPoint prezentacija

Korelacije Unutarpredmetna – književnost, medijska kultura; međupredmetna – povijest, politika i gospodarstvo, etika, filozofija, sociologija

Aktivnosti prije projekcije filma

Motivacija

Na početku filma redatelj ispituje svoje sugrađane znaju li tko je Gabriele D’Annunzio. Unatoč tome što su iz Rijeke, velika većina njih nikada nije čula za D’Annunzija ili o njemu znaju jako malo. Vodeći se tim malim istraživanjem, lako možemo pretpostaviti da bi i učenici u bilo kojem dijelu Hrvatske odgovorili slično. Kako im onda predstaviti ovaj film i kako ih zaintrigirati za jednu povijesnu epizodu o kojoj sami možda nikada ne bi krenuli istraživati?

Prva aktivnost

Zamislite da vam neki holivudski producent ponudi priliku da snimite film o jednoj povijesnoj osobi. Prisjetite se gradiva Povijesti koje ste učili ove i prethodnih godina i promislite koja bi to osoba bila?

(Ovaj zadatak može se raditi individualno, ali još je učinkovitiji ako se radi u paru ili u grupi, ovisno o broju učenika i dinamici razreda. Također, ova prva aktivnost može funkcionirati kao dio nastavne jedinice, ali i kao domaća zadaća.)

Druga aktivnost

Svaki par (ili svaka grupa) predstavit će razredu osobu koju su odabrali. Pritom moraju odgovoriti na nekoliko važnih pitanja.

Je li bilo još nekih povijesnih osoba koje ste razmatrali?

Zašto ste ih odbacili i zašto ste se odlučili baš za ovu osobu koju ste odabrali?

Što tu osobu čini toliko zanimljivom da bi ljudi otišli u kino pogledati film o njoj?

Na koji je način ta osoba relevantna za vrijeme u kojem živimo?

Na koji je način ta osoba relevantna za prostor u kojem živimo?

Treća aktivnost

U ovoj aktivnosti zadatak se malo usložnjava.

Vi ne snimate klasičan biografski film u kojem pratimo lika od rođenja do smrti – vaš je zadatak odabrati samo jedan djelić biografije te osobe. To može biti jedna bitka ili neki važan događaj; može biti period od godinu ili dvije dana, a može biti i jedan jedini dan.

Objasnite kako ste se odlučili za konkretan dio biografije odabrane povijesne ličnosti. Kako bi izgledao vaš film? Kojeg bi bio filmskog roda – igrani, dokumentarni, animirani, hibridni, eksperimentalni? Objasnite svoj izbor. U slučaju da je film igrani, tko bi igrao glavnu ulogu? Zašto? Smislite naslov filma.

Aktivnosti uz projekciju filma

Najava filma

Film koji ćete pogledati bavi se jednom epizodom u životu Gabriela D’Annunzija – riječ je o njegovoj okupaciji Rijeke neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Vjerojatno niste čuli ni za taj događaj, kao ni za samog D’Annunzija i možda se ova priča ne čini toliko uzbudljiva kao one koje ste smišljali na satu. Međutim, ovaj je film postao najgledaniji dokumentarac u hrvatskim kinima. Zašto je to tako, vjerojatno ćemo otkriti nakon što ga pogledamo.

Prikazivanje filma

Prikazivanje film Fiume o morte! u trajanju od 112 minuta.

Emocionalno – intelektualna stanka

Stanka u trajanju od nekoliko sekundi radi usustavljivanja dojmova i pripreme za nastavak rada.

Slobodno iznošenje doživljaja

Kakav je dojam film ostavio na vas?

Koji dio ste filma ste posebno zapamtili? Objasnite.

Aktivnosti nakon projekcije filma

Slijedi prikaz tijeka nastavnog sata:

Uvodni dio

motivacija (5 -10 minuta)

Na kraju filmskih kritika često imamo ocjenu od jedan do pet, slično kao u školi – koju biste ocjenu dali ovom filmu? Napišite ocjenu na papiru i podignite ga u zrak. Ukratko obrazložite ocjenu.

O D’Annunziju je snimljen već velik broj filmova, međutim, ni jedan nije polučio ovakav uspjeh – biste li mogli objasniti uspjeh ovog filma?

Biste li mogli usporediti ovaj film s nekim filmom ili filmovima koje ste gledali? Što je ono što ovaj film čini neobičnim?

Glavni dio

razrada ( 20-25 minuta)

U glavnom dijelu učenici će se upoznati s izvanjskom i unutarnjom dimenzijom filma. Drugim riječima, razlučit ćemo filmski jezik koji čini formu ovog filma, a zatim prijeći na tematski i idejni sloj.

Biste li mogli odrediti kojem rodu pripada ovaj film? Istina je da se Fiume o morte! obično se navodi kao dokumentarac. Međutim, mnogi filmski kritičari i mnogi gledatelji reći će da je riječ o hibridnom filmu. Što bi to bio hibridni film?

Hibridni film kombinira dva ili više filmskih rodova kako bi postigao specifične izražajne kvalitete u predstavljanju redateljske ideje.

Da bismo shvatili što to točno znači, mogli bismo otići još korak unatrag i postaviti jednostavno pitanje – što je to filmska režija? Na Pulskom filmskom festivalu film Fiume o morte! dobio je (između ostalih nagrada) i nagradu za najbolju režiju. Što to čini filmsku režiju i po čemu je ona ovdje tako dobra?

Priča ovog filma poprilično je jednostavna – štoviše, ona mjesec po mjesec kronološki prati okupaciju grada Rijeke. Tu priču već su ispričali mnogi, međutim, svaki put na različite načine. Upravo taj način na koji je priča ispričana jest režija. Redatelju su, dakle, na raspolaganju različiti alati i postupci kojima može ispričati priču. U ovom filmu tih postupaka je nevjerojatno mnogo. Podijelite se u grupe po četvero; unutar svake grupe pokušajte popisati na koje je sve načine autor izložio ovu priču publici. Te načine još zovemo filmskim jezikom ili formom filma. Ne trebate nužno znati konkretne nazive tih filmskih alata, opišite ih vlastitim riječima, a onda ćemo zajedno naučiti i neke pojmove koji će vam možda biti novi.

Nakon što ste sve popisali, predstavnik svake grupe napisat će na ploču po jedan način izlaganja ove priče – i tako u krug dok ih sve ne iscrpimo.

Arhivski materijali

Arhivski materijali (fotografije i snimke) čine okosnicu, kostur ovog filma. Ti materijali čine ovaj film dokumentarnim – to su stvarni dokumenti koje je redatelj odlučio upotrijebiti kako bi vjerodostojno ispričao što se dogodilo. Jamči li korištenje dokumentarnog materijala film koji će istinito pokazati što se dogodilo? Naravno da ne jamči. Filmska montaža uvijek je jedan oblik manipulacije – ovisno o tome što ćemo prikazati, a što izostaviti i ovisno o tome kojim ćemo redoslijedom nešto izložiti, mi uvijek kreiramo vlastitu priču.

Rekonstrukcije

Drugi sloj koji se nameće u ovom filmu su igrane rekonstrukcije. Dakle, iako je film u osnovi dokumentaran, redatelj koristi neke alate koji su tipičniji za igrane filmove. Kao i u igranom filmu imamo glumce i glumice koji su odigrali scene prema redateljevim uputama.

Vox populi

Vox populi (na latinskom: glas naroda) dokumentaristički je postupak najčešće korišten u novinarstvu, konkretnije, u reportažama. Najčešće se koristi u javnom prostoru kako bi se u formi kratkih intervju ispitalo javno mnijenje. Redatelj ga ovdje koristi kao legitiman postupak koji također doprinosi raznorodnosti i začudnosti ovog filma.

Naracija / voice over

Tko nas vodi kroz ovu priču? Čiji je to glas, odnosno, čiji su to glasovi? Taj filmski postupak zove se naracija, a često susrećemo i engleski naziv – voice over. Naratora i naratorica ovdje imamo više – oni su ujedno i likovi u filmu koji se u ovoj štafetnoj strukturi nastavljaju jedni na druge. Naraciju otvara i zatvara autor filma govoreći hrvatskih jezikom, dok svi ostali koriste fiumanski – govor talijanske nacionalne manjine u Rijeci.

Metafilmski postupci

Metafilmski postupci provlače se u ovom filmu na različitim razinama. Što je uopće metafilmski postupak? U većini filmova koje gledamo ovaj se postupak ne koristi. Ako, naprimjer, gledamo film Gospodar prstenova, zaboravit ćemo da su svi koje vidimo na filmu glumci, zaboravit ćemo da iza svega stoje kamermani, redatelji, scenografi itd. Ukratko, prepustit ćemo se čaroliji filma, pristat ćemo da nas svi oni “prevare”. Metafilmski postupak djeluje na suprotnom principu – mi smo upravo svjesni filmskog procesa koji se odvija pred nama. Zato možemo reći da je ovdje riječ o metafilmu – filmu o snimanju filma.

Na kojim sve razinama to možete ovdje primijetiti? U naraciji koju čujemo autor često govori o filmskom procesu – naprimjer, kaže da su mu talijanski producenti rekli da ne spominje previše riječ fašizam. Zatim, unutar filma pratimo i audiciju za isti taj film. Nadalje, mnogi likovi “ispadaju” iz vlastitih uloga, odjednom se ponašaju kao stvarne osobe te komentiraju proces snimanja.

Anakronizmi

Ako bismo, recimo, gledali film o ruskoj carici Katarini Velikoj i pritom vidjeli poneki detalj koji ne pripada osamnaestom stoljeću, sigurno bismo to zamjerili autorima kao propust ili pogrešku. Rekli bismo je riječ o slučajnom anakronizmu. Trudi li se ovdje redatelj uvjeriti gledatelja da se radnja odvija u prvoj polovici dvadesetog stoljeća? Redatelj čini upravo suprotno – pušta da se prošlost i sadašnjost slobodno isprepliću, dakle anakronizmi su ovdje namjerni. Što se postiže time? Možeš li navesti neke od takvih primjera?

Tematski i idejni sloj priče

Ovaj formalni sloj uvodi nas u idejni sloj priče.

Zašto je redatelj odabrao baš ove postupke kako bi prikazao priču koja je i prethodno više puta ispričana? Zato da bi film izgledao što bolje? To je sigurno točno. No, postoje li i još neki dublji razlozi zbog kojih su ti postupci odabrani?

Prisjetimo se još jednom tih postupaka: rekonstrukcije u kojima sudjeluju građani Rijeke, vox populi, naratorice i naratori koji se nadovezuju jedno na drugo, glumci koji se isprepliću s građanima. Promislite i odgovorite – što povezuje sve ove postupke? To je kolektiv. Građani i građanke Rijeke odigrali su i ispričali ovu priču. Razmislite i pokušajte objasniti zašto je to važno?

Da bismo produbili ovo pitanje, postavit ćemo sljedeći zadatak – prisjetite se jednog događaja iz vlastitog života koji se kasnije prepričavao u različitim verzijama. Koji je to bio događaj?

Sigurno vam se barem jednom u životu dogodilo da imate vlastitu verziju priče o nekom stvarnom događaju koja se nije podudarala s verzijom vaše prijateljice, brata, susjeda ili roditelja. Tu više nije riječ samo o načinu na koji je priča ispričana. Ovdje pričamo o sadržaju i činjenicama; pričamo o istini. U dvije verzije istog događaja naš prijatelj iz zadnje klupe može biti zlikovac i heroj. Objasnite kako je to moguće?

Pred kraj filma vidjeli smo da je u gradu Trstu (koji je udaljen tek sedamdesetak kilometara od Rijeke) D’Annunziju podignut spomenik. Pitanje koje se otvara jest: tko ima pravo na priču? Ili – tko ima veće pravo na priču? Ili u ovom konkretnom slučaju – tko ima pravo na priču o D’Annunzijevoj okupaciji Rijeke?

Što još redatelj postiže inzistirajući na kolektivu i uključivanju građana u gotovo cjelokupan proces nastanka ovog filma? Je li nam to sudjelovanje građana omogućilo da se približimo istini o stvarnom događaju koji se zbio prije više od stotinu godina?

Završni dio

sinteza obrađenog (5 do 10 minuta) – RADNI LIST 1: POJMOVI I FILMOVI

U završnom dijelu cilj je da učenici ponove ključne pojmove, ali da ih sada pokušaju potkrijepiti primjerima koji nisu iz ovog filma kako bi im ti pojmovi bili još jasniji i kako bi ih znali primjenjivati na filmovima koje će gledati u budućnosti.