Nagrada žirija

Međunarodni festival animiranog filma u Annecyju

Najbolji međunarodni animirani film

Međunarodni filmski festival za djecu i mlade SCHLiNGEL

Najbolji dugometražni film u kategoriji “Junior”

Međunarodni filmski festival za djecu i mlade SCHLiNGEL

Nominacija za najbolji europski film

Europske filmske nagrade

Ben je tek ušao u pubertet i već mu tijelo radi probleme. Ili točnije, njegova težina.

Djeca mu se rugaju, a njegovi razvedeni roditelji posve su izgubljeni. Brine se čak i medicinska sestra. Iako Ben gotovo ništa ne voli toliko kao ukusnu hranu, odluči krenuti na dijetu. Ovaj simpatičan i zabavan animirani film o odrastanju na nježan se i slojevit način bavi temom dječje pretilosti, pritom uspješno izbjegavajući zamke stereotipa.

Kako je odrastati kada te svi zovu debelim? I je li dijeta zaista pravi odgovor na sve.

Malo je adolescenata koji se, na ovaj ili onaj način, ne osjećaju izdanima od strane vlastitog tijela jednom kada uđu u pubertet. Stavimo li tu činjenicu u kontekst današnjice – kada društvene mreže diktiraju nad realitetom i promiču kult uniformne i gotovo nedostižne “ljepote” – imamo recept za nezadovoljstvo koje nažalost zna voditi i u ozbiljnija stanja, nerijetko popraćena tjelesnom dismorfijom i/ili poremećajima u prehrani: od anoreksije i bulimije, do emocionalnog prejedanja i ortoreksije. Inicijalna ideja za Living large, debitantski film češke redateljice Kristine Dufkove, nastala je upravo u trenutku kada je Dufkova svojoj kćeri, koja se tada i sama borila s prihvaćanjem vlastitog tijela, čitala autobiografski roman La vie, en gros francuskog pisca Mikaëla Olliviera. Iako posvećen njoj, film nije stigao njezinoj kćerki pružiti promptnu utjehu u to najosjetljivije doba (sama njegova realizacija trajala je 12 godina), ali zato sada stoji na usluzi nekim novim tinejdžerima preopterećenima istim starim pritiscima.

Zbog svog iznimno elastičnog potencijala u predočavanju unutrašnjeg svijeta pojedinca, animacija je čest alat pri tematiziranju kaosa koji nastaje jednom kad podivljali hormoni naruše dječju bezbrižnost; filmovi poput Inside Out 2, Turning Red i Ruby Gilman: Teenage Kraken samo su neki od recentnijih primjera nastalih u tom mediju. Posebnost filma Living large u odnosu na navedene jest da je on, u duhu duge Češke lutkarske tradicije, nastao primarno u tehnici stop animacije. Rezonirajući s tjelesnim nesigurnostima svojih likova, ali i s adolescencijom samom, lutke su namjerno izrađene s vidljivim šavovima i naglašenim teksturama; one su disproporcionalne, nezgrapne i prenaglašene, stvorenja koja se još uvijek ne osjećaju ugodno u svojoj koži. Ta suptilna dekonstrukcija konvencionalne estetike stavlja naglasak na različitosti ljudske fizionomije, koja dolazi u svim veličinama i oblicima, pa premda je fokus radnje na Benovoj pretilosti, nije teško za pretpostaviti da bi protagonistom moglo biti i bilo koje drugo dijete iz razreda sa svojim vlastitim kolopletom borbi.

Karikaturalna disproporcionalnost svih likova ujedno je i razlog zašto gledatelju, tek nakon scene s liječničkim pregledom, postaje jasno da je Ben uistinu pretio do zabrinjavajuće mjere. Takav stilski odabir omogućuje da se fokus po pitanju prekomjerne težine preusmjeri s vanjskog na unutarnji plan tj. s estetskog na činjenični psiho-fizički zdravstveni problem. Nakon što je suočen s rezultatom svog emotivnog prejedanja, a zahvaljujući dovoljnoj dozi samosvijesti i oštroumnosti, Ben stvari uzima u svoje ruke – žudnju prema nezdravoj hrani stavlja u kontrolu, uvodi fizičke aktivnosti te se hrabro i dovitljivo suprotstavlja školskim nasilnicima koji ga maltretiraju (koji, uzgred budi rečeno, svojom odjećom podsjećaju na likove iz Kubrickove Paklene naranče, čime se uklapaju u arhetip jednih od najpopularnijih zlostavljača unutar filmske kulture). Za razliku od brojnih filmova u kojima se likovi u ovakvoj situaciji prikazuju bespomoćnima, Ben ne ostaje pasivan u svojoj muci te se veoma spretno (uz poneko posrnuće) uspije othrvati tom klišejiziranom viktimizirajućem kalupu.

Ono što je zanimljivo pratiti kroz ovaj procesu je način na koji se njegovi razvedeni roditelji nose sa situacijom. Benov otac je i sam pretio, kao što je kako saznajemo i njegov otac bio, što ukazuje na postojanost nekih nezdravih obrazaca kroz generacije. Njegova majka je pak prezaposlena veterinarka kojoj toliko manjka vremena da je u principu Ben taj koji se brine o kućanstvu, kuha za oboje i da nema njega ona bi, kako sama kaže, morala jesti crve. Osim toga, ne polazi joj za rukom da prevaziđe činjenicu da Sophia, nova partnerica njena bivšeg muža, terapeutski djeluje na njezina sina pa posljedično od ove situacije radi poligon za suvišno prepucavanje i stavlja fokus cijele priče na sebe samu. Da je uz dobru namjeru i ljubav, važna i edukacija o ispravnom pristupu djetetu u potrebi, vidimo i na primjeru Benove bake (koja ga je i naučila kuhati) koja nije podržavajuća u njegovoj odluci tvrdeći da se hrani kao zec i turajući mu pod nos visokokalorične slastice. Dakle, premda Living large spada u žanr filmova o odrastanju (tzv. coming of age) i prvenstveno je namijenjen mlađoj populaciji, ne bi bilo pogrešno zaključiti kako i (mnogo) stariji imaju ponešto za naučiti gledajući ga.

Uz veliku ljubav prema hrani i glazbi (Ben je vokal i tekstopisac cool školskog benda), provukla se i jedna koja ih ipak nadmašuje – ona prema prvoj simpatiji. Klara je kolegica iz razreda, djevojka njegovih snova i najveća motivacija da smršavi (mali detalj koji nam to daje do znanja je scena u kojoj primjećujemo da je netom nakon što je započeo dijetu Ben promijenio sliku na desktopu – umjesto hamburgera sada ga s ekrana promatra Klara). Ona je česta tema njegovih maštarija, odnosno alternativnog unutrašnjeg univerzuma koji se u filmu materijalizira tehnikom ručno crtane 2D animacije. Ovaj stilski kontrast gledatelju automatski dakle sugerira da se nalazi u subjektivnom iskustvu lika i da mu je pružen direktan uvid u Benove snove, strahove, želje i nesigurnosti pa – osim vizualnoj složenosti filma – ovakvo poigravanje doprinosi i psihološkom produbljivanju lika. Konstantna ravnoteža između ozbiljnosti teme i razigranosti tona kojim je ona obrađena, čini inteligentnu kombinaciju prijemčivo zapakiranu za one kojima je najpotrebnije da čuju njezinu poruku: da unutarnja snaga i sreća proizlaze iz samoprihvaćanja i bezuvjetne ljubavi prema sebi samome.