Za Luciju Brkić, mladu filmsku autoricu, film ne postoji samo u produkcijskim okvirima, štoviše, interakcija s publikom i edukacija su izrazito važne.
I sama je kao dijete provodila puno vremena u bolnici, što danas oblikuje njenu misiju u programu Film u bolnici.
Ispričala nam je kako ju iskustvo rada s djecom motivira da razvija vlastiti rad i raste.
Rad na filmu označava rad s ljudima, razmjenu iskustava, ideja. Gledanje je prvi korak prema razvoju interesa i ljubavi prema filmu. Iskustvo rada sa djecom u bolnicama svakako je izlazak iz komfort zone, a što je veoma važna stvar u razvoju vlastitog rada pa tako i iskustva.
Možda najveća vrlina programa Filma u bolnici jest improvizacija, odnosno prilagodba situaciji na terenu. Premda postoje sličnosti, svaki odlazak na teren je drugačiji, kako je i svako dijete različito. Mogućnost improvizacije u trenutku svakako je nešto što obogaćuje program, i djeci uljepšava boravak u bolnici.
Količina pripreme za odlazak na teren i rad sa djecom opet nas ne može u potpunosti pripremiti za ono što će nas dočekati. Improvizacije na terenu su razne i ponekad se preklapaju.
Prva improvizacija: prostor. Svaka bolnica ima drugačije mogućnosti kao i prostor unutar kojeg se odvija program, što je najčešće dnevni boravak odjela.
Drugi trenutak improvizacije je broj djece. On uvijek varira; ima situacija gdje ih je taj dan petnaest, a ponekad ih je troje. U nekim slučajevima je na odjelu taj dan samo jedno dijete koje želi sudjelovati, a nije u stanju izaći iz sobe. Taj dan je Kino u bolnici onda u sobi, umjesto u zajedničkoj prostoriji.
Na našoj platformi ima zaista velik broj kvalitetnih filmova, čije teme i poruke pokrivaju prijateljstva, avanture, ljubavi, boli, zaštitu okoliša, smijeha, glazbe…a svaki od tih naslova namijenjen je za određenu dobnu skupinu.
Treća improvizacija jest odabir filmova; kako se tko zove i koliko ima godina? Kako govore svoju dob, tako u glavi već smišljam koje bi im filmove mogla pokazati ukoliko se previše razlikuju u dobi. Također i njihovi interesi, pa na licu mjesta vadim „aseve iz rukava“ (naslove koje djeca većinom vole), a koji odgovaraju dobi prisutne djece.
Film koji gotovo uvijek funkcionira je “Krava na mjesecu”. Sa tim naslovom je teško pogriješiti, jer je ta vrsta animacije djeci zanimljiva, a priča jednostavna i duhovita. Ali ponekad kažu kako su to već gledali u školi, kako to nije nešto što im se sviđa, pa onda ide sljedeći “as iz rukava”: “Jeanine ili moji roditelji su”. Vividne boje, živopisni likovi i tema (ne)uklapanja ih redovito privuku.
Svaki odlazak na teren je drugačiji, ali baš to i ovaj posao čini živim i posebnim, gdje je uvijek u cilju djeci u bolnici pružiti kvalitetno, sigurno i zabavno vrijeme.
Lucija Brkić je diplomirana filmska redateljica, koja se uz film povremeno iskuša i u drugim oblicima umjetnosti. Voli rad s ljudima, učenje i putovanja, pa tako često pohađa filmske radionice (makar bile na drugom kraju svijeta). Vodi filmske radionice, a sa djecom je počela raditi tokom srednje škole te je isto nastavila u Udruzi Djeca susreću umjetnost, gdje vodi provodi program za bolnice.
Prosinac 2025.
