Od sutra ću biti hrabar

Bernd Sahling rođen je 1961. u Naumburgu u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Filmski put započeo je 1983. u studiju DEFA u Babelsbergu, gdje je radio kao asistent nekoliko redatelja, među ostalim na filmovima za djecu i mlade. Od 1986. do 1991. studirao je filmsku i televizijsku režiju na Visokoj školi za film i televiziju Konrad Wolf u Babelsbergu. Nakon studija djeluje kao slobodni redatelj i autor, a njegov opus obilježava osobit interes za dječju i adolescentsku perspektivu, odrastanje i oblikovanje identiteta.

Njegov igrani prvijenac Die Blindgänger (2004.) osvojio je Njemačku filmsku nagradu za najbolji dječji i omladinski film, dok je Kopfüber (2013.) bio nominiran za nagradu Europske filmske akademije. Uz igrane i dokumentarne filmove, Sahling se bavi i filmskom edukacijom djece i mladih te od 2004. vodi filmske radionice za mlade u različitim europskim zemljama. Film Od sutra ću biti hrabar (Ab morgen bin ich mutig, 2025.) dio je njegova dugogodišnjeg rada u području dječjeg i omladinskog filma.

SCHLiNGEL – Međunarodni filmski festival za djecu i mlade 2025. – nagrada Europske udruge dječjeg filma (ECFA)

Bremer Kinder- und Jugendfilmfestival KIJUKO 2025. – nagrada publike

Indian Panorama International Film Festival 2026. – nagrada za najbolji međunarodni dugometražni film za djecu i mlade

1. Film empatično govori o prvim osjećajima i zaljubljenosti. Pritom je ključna perspektiva djece, a posebice glavnog lika Karla, čemu pridonosi i postavljanje kamere u razinu dječjih očiju;
2. Mladi glavni glumac Jonathan Köhn nosi priču kroz najveći dio filma. Njegova je gluma mirna, uvjerljiva i vrlo prisutna, pa film ne objašnjava izvana kakav je osjećaj biti zaljubljen, nego gledatelju dopušta da ga sam doživi – oprezno, iznenađujuće i ponekad zbunjujuće;
3. Redatelj Bernd Sahling vodi filmske radionice na kojima djeca sama biraju teme svojih filmova. „Prije nekoliko godina grupa dvanaestogodišnjaka željela je ispričati priču o prvom zaljubljivanju. Intervjuirali su sami sebe pred kamerom i bio sam zapanjen koliko su bili spremni ispričati“, rekao je Sahling, koji je iz tog iskustva razvio scenarij za Od sutra ću biti hrabar;
4. Sahling je scenarij počeo razvijati još desetak godina prije snimanja, a inspiraciju je pronašao i u vlastitom iskustvu prve zaljubljenosti u višu djevojku. I cipele s povišenim potplatima imaju autobiografski trag: kao dječak ih je i sam nosio kako bi nadoknadio visinu, a nakon snimanja on i direktor fotografije Piotr Rosołowski dobili su po jedan potplat potpisan od cijele ekipe;
5. Sahling je svjesno izbjegavao tipičan model dječjeg filma u kojem se konflikt neprestano pojačava. Smatrao je da prva ljubav, zajedno s emocionalnim i tjelesnim nesigurnostima koje donosi, sama po sebi pruža dovoljno snažan izvor drame;
6. Djeca prije snimanja nisu dobivala scenarij niti učila replike napamet. Sahling bi im objasnio situaciju i dopuštao da je izraze vlastitim riječima, gestama i pokretima, a ako scena nije djelovala dovoljno autentično, radije bi je izbacio nego inzistirao na unaprijed zamišljenom rješenju; film je pritom sniman 33 dana, a djeca su smjela raditi najviše tri sata dnevno;
7. Glazba nije zamišljena samo kao pozadina, nego kao sastavni dio pripovijedanja. Sahling je zato želio da bend u filmu čine stvarni mladi glazbenici, a pjesme je za film napisala omladinska grupa REEB, koja je uz glazbenog supervizora Jensa Quandta pripremila i snimila tri izvorne pjesme;
8. Film je imao dug i financijski zahtjevan razvojni put te je više puta bio blizu toga da se ne realizira. Za njegovu konačnu produkciju bile su presudne neovisne filmske potpore, što je Sahling posebno isticao;
9. Unatoč tome što se bavi emocionalno složenim iskustvom prve zaljubljenosti, film u Njemačkoj nema dobno ograničenje. FSK ga je klasificirao oznakom FSK 0, odnosno kao film prikladan za sve uzraste.

Da je dvanaestogodišnji Karl mogao birati u koga će se zaljubiti, to vjerojatno ne bi bila znatno viša Lea. Činjenica da Lea upravo mijenja školu nimalo ne olakšava stvar. ‘Druga škola, drugi dečki!’ kaže Karlov stariji brat Tom i savjetuje mu da jednom u životu bude hrabar. Karl poziva Leu u svoj improvizirani laboratorij u kupaonici. Fotografiranje i razvijanje slika već je godinama Karlov omiljeni hobi. Leu je impresionirala Karlova ‘čarolija svjetla’ u laboratoriju, no vremena za nove susrete sve je manje. Karlu preostaje još samo jedna, posljednja prilika da postane Lein dečko, tijekom nadolazećeg školskog izleta. Tijekom tog projektnog tjedna razred snima film pod naslovom Zaljubljeni. I odjednom postaje jasno da Karl nije jedini s takvim problemom.

Početni kadrovi filma Od sutra ću biti hrabar obilježeni su Karlovom fascinacijom školskom kolegicom Leom. Dvanaestogodišnjaka najprije vidimo u improviziranoj kućnoj tamnoj komori kako razvija njezinu fotografiju, a već sljedeća scena na satu likovnog potvrđuje da je u nju zaljubljen: dok učenici uz pomoć ogledala izrađuju autoportrete, Karlov pogled češće odluta prema Lei nego prema vlastitom odrazu.

Njegov stariji brat Tom pokušava ga ohrabriti da joj se približi pa na školskom tulumu sa svojim bendom zasvira baladu kako bi im pružio priliku za ples. Ta scena uspostavlja dvije važne dinamike: fizička blizina razotkriva Karlovu nesigurnost zbog toga što je znatno niži od Lee, dok njihov ples gledatelju otkriva nešto što Karl ne primjećuje – da njegova školska kolegica Klara gaji simpatije prema njemu.

Iako ples djeluje kao korak prema većoj bliskosti, Karl još nema hrabrosti otvoreno priznati Lei što osjeća. Umjesto toga, porukom je poziva u svoj fotolaboratorij, dok nesigurnost zbog visine pokušava ublažiti cipelama s povišenim potplatima. Čini se da se njihov odnos razvija u smjeru kojem se nada: zajedno razvijaju fotografije, Lea ga angažira da fotografira njezinu plesnu družinu, a Karl joj posvećuje stihove. Pred kraj školske godine razred na izletu snima dokumentarni film o zaljubljenosti. Kroz razgovore s prolaznicima, vršnjacima i nastavnicima Karl se susreće s različitim iskustvima ljubavi te postupno otkriva koliko se ona opire jednostavnim i unaprijed zadanim obrascima.

Ono što je dotad promatrao kroz tuđe priče, ubrzo mora iskusiti i sam. Na izletu se pojavljuje Tom sa svojim bendom i izvodi uglazbljenu verziju Karlove pjesme, dok Karl uzbuđeno snima Leinu reakciju. Njegove se nade rasplinjuju kada mu Lea daje do znanja da ga voli i cijeni, ali ne na način kojem se nadao. Tek nakon povratka kući povezuje znakove koje je dotad previđao: pismo naslovljeno na Toma prepoznaje kao Leino, a na snimci nastupa uočava način na koji ona promatra njegova brata. Tomovu izvedbu pjesme zato doživljava kao dvostruku izdaju.

Razočaranje postaje prekretnica nakon koje Karl počinje jasnije razumijevati i vlastite i tuđe osjećaje. Na završnoj školskoj priredbi u Klarinu autoportretu prepoznaje sebe i shvaća da je zaljubljena u njega, dok istodobno prihvaća da Lea njegove osjećaje ne uzvraća. Zato odlučuje vratiti cipele s povišenim potplatima, simbol pokušaja da promjenom vlastitog izgleda zadobije Leinu naklonost. Pred postolarskom radnjom susreće Klaru, koja mu kaže da su mu njegove cipele sasvim dobre, nakon čega zajedno odlaze na sladoled. Završetak tako zaokružuje Karlov put od idealizirane zaljubljenosti i nesigurnosti prema prihvaćanju sebe i sposobnosti da napokon vidi ono što je dotad bilo izvan njegova fokusa.

Film otvara scena u kojoj Karl ne gleda izravno u djevojku u koju je zaljubljen; umjesto nje, promatra njezino lice kako polagano zadobiva obrise na analognoj fotografiji dok izranja iz kemijske kupke. Taj suptilni postupak, u kojem motiv ljubavi u film ulazi kao fotografski prizor, odnosno kao nešto što treba uhvatiti, razviti, pažljivo njime rukovati i pomno čuvati, uspostavlja temeljnu logiku filma Od sutra ću biti hrabar. Priča o prvoj zaljubljenosti, dakle, ne gradi se samo oko toga što Karl osjeća, već i oko toga kako ga taj osjećaj mijenja. Prateći što bira vidjeti i kadrirati, što mu pritom izmiče te kako se o te propuste kasnije spotiče, film uspješno nadilazi klasični narativ o dječaku koji pokušava zadobiti naklonost djevojke i postaje studija pogleda: njegova prava tema otvara se u procjepu između onoga što gledamo i onoga što doista uspijevamo vidjeti, a taj raskorak artikulira se kroz lajtmotive zrcala, fotografije i filma.

Prvi od navedenih motiva, zrcalo, posebno dobro otkriva način na koji film Karlovu nesigurnost pretvara u vizualni odnos. Dok prema školskom zadatku treba proučavati vlastiti odraz, njegova pažnja odlazi prema Lei, čime se i prostor kadra dijeli između onoga što bi trebao promatrati i onoga što ga doista zaokuplja. Autoportret zbog toga postaje mjesto paradoksa: Karl pokušava nacrtati sebe, ali njegovu sliku određuje prisutnost drugoga. Pritom njegova nesigurnost nije samo pitanje izgleda, nego i predodžbe o tome kako bi dječak trebao izgledati da bi bio poželjan: vlastitu visinu počinje doživljavati kao mjeru muškosti, a cipele s povišenim potplatima kao pokušaj da svoje tijelo približi zamišljenom idealu. Zrcalo mu tako ne daje konačan odgovor na pitanje tko je, nego ga suočava s činjenicom da vlastitu vrijednost procjenjuje prema tome kako zamišlja da ga drugi vide. 

Dok zrcalo razotkriva nestabilnost Karlove slike o sebi, fotografija pokazuje njegov pokušaj da nestabilnost odnosa nadomjesti trajnom slikom. Proces razvijanja fotografije pritom postaje svojevrsna metafora Karlova čekanja: slika ne nastaje odjednom, nego se pojavljuje postupno, zahtijevajući vrijeme i strpljenje. Karl jednako tako čeka pravi trenutak, znak ili potvrdu, onu hrabrost koja bi trebala stići „sutra“. Fotografiranje mu pritom daje privid kontrole nad situacijom, premda ljubavni odnos takvoj kontroli uvijek izmiče. Karl može fiksirati prizor, ali ne i njegovo značenje; ono što mu se učini potvrdom vlastitih osjećaja kasnije se razotkriva kao projekcija vlastitih želja. Ako fotografija pokušava zaustaviti ono što Karl želi zadržati, film mu naposljetku omogućuje da se tom prizoru vrati i pogleda ga iz druge perspektive.

Upravo ta mogućnost povratka u viđeno postaje ključna kada se uvodi film. Film unutar filma nije tek metafilmska dosjetka, nego sredstvo kojim Karl postupno postaje gledateljem vlastitog pogleda. Kamera mu najprije služi da se približi drugima bez vlastitog izlaganja, a snimljeni materijal naposljetku mu omogućuje da ono što je propustio u trenutku vidi naknadno. Tu montaža dobiva psihološku dimenziju: Karlova zaljubljenost funkcionira poput “subjektivne montaže”, iz mnoštva stvarnosti izdvaja geste, poglede i situacije koji se uklapaju u priču koju je već zamislio, a zatim ih povezuje u narativ koji potvrđuje ono u što želi vjerovati. Film pritom Karlovu perspektivu ne naglašava eksplicitnim subjektivnim kadrovima, nego je gradi suptilnije, rasporedom informacija i načinom na koji gledatelju otkriva ono što Karl još nije spreman prepoznati. Tek kada njegova interpretacija počne pucati, isti prizori dobivaju novo značenje. Sahling tako vrlo filmski pokazuje da se ne mijenja prošlost, nego način na koji je čitamo – Karl napokon može odvojiti ono što se dogodilo od onoga što je iz toga zaključio.

Upravo zato odnos prema Klari postaje važniji od klasičnog ljubavnog trokuta. Dok je Karlova pažnja gotovo u potpunosti organizirana oko Lee, Klara ostaje na periferiji njegova emocionalnog kadra. Nije problem u tome što je Karl ne vidi doslovno, nego što za nju još nema mjesto u priči koju je zamislio. Tek kada se ta priča raspadne, ono što je dotad bilo periferno postaje vidljivo. Njegovo sazrijevanje zato ne sastoji se samo u tome da se usudi pokazati što osjeća, nego da shvati kako i drugi ljudi imaju vlastite osjećaje, želje i perspektive koje ne moraju odgovarati njegovima. Odrastanje počinje ondje gdje prestaje potreba da stvarnost potvrdi našu vlastitu priču.

Naslov Od sutra ću biti hrabar zato na kraju zvuči pomalo ironično. „Sutra“ sugerira veliku odluku, trenutak u kojem će Karl napokon postati drukčiji, no film promjenu smješta u niz malih i neugodnih korekcija pogleda. Hrabrost nije trenutak u kojem Karl napokon zadobije Leinu naklonost, nego spremnost da odustane od potrebe da kontrolira sliku koju drugi imaju o njemu i prihvati stvarnost koja nije ispala onako kako ju je zamislio. Film počinje dječakom koji u mraku razvija tuđu fotografiju, a završava dječakom koji napokon nešto jasnije vidi. To „nešto“ nije formula ljubavi, nego jednostavnija i važnija spoznaja: možemo nekoga željeti, a da nam ne pripada; možemo biti odbijeni, a da time ne postajemo manje vrijedni; i možemo, nakon što se raspadne film koji smo sami montirali u glavi, ostati dovoljno otvoreni da pogledamo što slijedi u idućem kadru.