OVISNIK O INTERNETU

Shosh Shlam redateljica je i producentica filma Last Journey into Silence (2003.), priče o ljudima koji su preživjeli Holokaust, a danas su u bolnicama za mentalno oboljele u Izraelu. Film je dobio prvu nagradu kao najbolji dokumentarac na Filmskom Festivalu u Lublinu, posebno priznanje Haifa International Film Festivala, prikazan je na Filmskom festivalu kratkog filma i videa u Yorktonu u Kanadi i osvojio je nagradu Columbine na Moondance International Film Festivalu. Njen sljedeći film Be Fruitful and Multiply (2005.) je priča o ženskom otporu u ortodoksnom društvu, dok Good Garbage (2008.) oslikava borbu za opstanak na smetlištu na Zapadnoj Obali gdje palestinska djeca zarađuju na smeću židovskih doseljenika. Nagrađen je kao najbolji dokumentarac na Shanghai Film Festivalu u Kini, FICA Film Festivalu u Brazilu i nagradu za najbolju kameru na nagradama Israeli Documentary Forum. Shosh je diplomirala kazalište na sveučilištu u Tel Avivu, studirala je u New Yorku na Školi vizualnih umjetnosti i magistrirala komparativnu književnost na sveučilištu Bar Ilan.

Hilla Medalia osvojila je, između ostalih, nagradu Peabody, kao i tri nominacije za Emmy. Njen film Dancing in Jaffa, premijerno prikazan na Tribeca Film Festivalu, nagrađen je na festivalu Docaviv kao i na filmskom festivalu u Minhenu, a uskoro kreće u kino distribuciju u Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Za dokumentarni film After the Storm, Hilla je osvojila nagradu publike na Woodstock Film Festivalu i nagradu Crystal Heart na Heartland Festivalu. Snimila je filmove To Die in Jerusalem, Happy You’re Alive i Numbered koji je osvojio nagradu Silver Hugo na Chicago International Film Festivalu i nagradu za najbolji debitantski dokumentarac na Israeli Documentary Awards. Hilla je magistrirala na sveučilištu Southern Illinois i suosnivačica je njujorške produkcijske kuće Now Productions.

Sundance Film Festival (SAD) –  natjecateljski program ZagrebDox (Hrvatska) – Teen Dox

Sheffield International Documentary Festival (Velika Britanija) – natjecateljski program

Hong Kong International Film Festival (Kina) – natjecateljski program

Riječi autorica:

Tehnologija je postala arhitekt naše intimnosti. Komuniciramo na novom jeziku kratica u kojem slova pišemo umjesto riječi, a emotikone umjesto osjećaja. Sve više smo međusobno povezani, ali neobično sve više sami. U intimnosti smo pronašli novu samoću.

Složenost interneta može biti teško objasniti jer je rezultat kulture koju istovremeno oblikuje.

Isto tako, ovisnost o internetu je i osobni i društveni fenomen. To je univerzalni problem koji postaje sveobuhvatan kako granica između stvarnog i virtualnog postaje sve mutnija. Kroz ovaj proces, nismo mogli a da se ne osjećamo da je nešto izgubljeno u fizičkim, “pravim” svakodnevnim životima onih koji žive u zapadnom svijetu. Taj fenomen, ti osjećaji su ono što nas potaklo na ovaj put.

Web Junkie je emocionalno putovanje koje ispituje rezultate ovisnosti o internetu i njegove učinke na obitelji i međuljudske odnose, dok istražuje kulturne i emocionalne učinke ovakvog liječenja. Osim toga, film se bavi načinom na koji kinesko društvo s kulturom hiper – konkurentnosti nastoji kontrolirati ono što oni vide kao iznimno negativne učinke interneta.

Web Junkie razotkriva virtualni svijet, načine na koje nadilazi kulturne granice i utječe na razvoj kulture. Hoće li ove tehnike biti uspješne? Je li takav militaristički način liječenja učinkovit i preporučljiv? Je li moguće “izliječiti” ove mlade? Hoće li oni biti u stanju nositi se sa životom i izvan virtualnog svijeta? Što se tiče ljudskih prava,  je li dovoljno da Vlada zahtijeva samo suglasnost roditelja, da bi držala djecu protiv svoje volje? Ta pitanja su bila naša vodilja tijekom cijelog procesa i usmjeravala nas dok smo snimale film.

Kina je prva zemlja koja je proglasila internetsku ovisnost bolešću, kliničkim poremećajem koji se liječi u centrima za rehabilitaciju koji više nalikuju na vojne kampove, nego na bolnice. Web Junkie nudi pogled u jedan takav centar za rehabilitaciju u kojemu se tinejdžeri “deprogramiraju”.

Ovaj dugometražni dokumentarni film istražuje osebujne aspekte globalnog trenda ovisnosti o internetu kroz priču o trojici kineskih tinejdžera koje kamere prate od njihova ulaska u rehabilitacijski centar, tijekom tromjesečnog razdoblja odvikavanja, pa sve do odlaska kući.

Redateljice Shosh Shlam i Hilla Medalia zavirile su u jedan od 400 centara za rehabilitaciju, onaj u predgrađu Pekinga i razotkrile metode liječenja poremećaja, ali i temeljne probleme vezane uz ovisnost o internetu.  Profesor Tao Ran osnovao je prvu kliniku na svijetu za liječenje ovisnosti o internetu i obećava sigurno izlječenje od tog oboljenja koje se u Kini smatra najvećom prijetnjom javnom zdravstvu. Na programe rehabilitacije primaju se tinejdžeri od 13 do 18 godina starosti, koji su prisiljeni svakodnevno prolaziti fizički zahtjevne treninge nalik na vojne, uz stalni nadzor sna i hrane. Tinejdžere se u klinike doprema najčešće protiv njihove volje, a u klinikama ih čuvaju vojnici koji nadgledaju dječje odaje okružene ogradama i rešetkama poput kakvog zatvora. Unatoč tako rigidnim uvjetima, roditelji rado šalju svoju djecu u rehabilitacijske centre odričući se osobnog angažmana. Emocionalne potrebe djece zadovoljavaju se dva puta tjedno tijekom grupne terapije. Boravak u kampu iznimno je skup pa roditelji često nemaju izbora, nego moraju posuditi novac kako bi si mogli priuštiti odlazak djeteta na rehabilitaciju. Za njih je to itekako isplativo jer im je ključni prioritet da se djeca udalje od ovisnosti i ponovo izgrade svoje komunikacijske sposobnosti. “To bi se trebalo zvati centar za uništavanje uma tinejdžera. To je kao pranje mozga“ kaže jedan od protagonista filma. Iako je dječak u pravu, film jasno otkriva i drugu istinu, onu roditeljsku o tinejdžerima koji odbijaju jesti i spavati danima kako bi završili neku online igru.

Web Junkie uvodi nas u svijet modernog života u Kini, istražuje međugeneracijske nesporazume i daje žestoki uvid u jedan od simptoma internetskog doba. Redateljice Shosh Shlam i Hilla Medalia predstavljaju obje strane te velike podjele, i nesretne roditelje koji ne znaju kako izaći na kraj s djecom koja po više od 10 sati dnevno provode igrajući World of Warcraft, i usamljenih tinejdžera koji traže izlaz iz vlastite izolacije u virtualnom svijetu. Pritom analiziraju širi društveni kontakt zemlje opterećene kompetitivnošću, izolacijom, sveopćim državnim nadzorom i politikom jednog djeteta, koja, čini se ima neočekivane učinke na dječju psihu.

Film o štićenicima pekinškog rehabilitacijskog doma za mlade ovisnike o internetskim igricama. Filmom upoznajemo atmosferu i svakodnevicu u domu te željeznu disciplinu kojoj su podvrgnuti štićenici, osobito mladići zvani Hope, Hacker i Nicky. Upoznajemo razloge njihovog boravka u domu, kao i njihove osjećaje, želje i nadanja. Film se temelji na nekoliko upečatljivih narativnih točaka: na detaljnim opisima simptoma ovisnosti (koje variraju od maratonskog igranja igrica do pokušaja samoubojstva), na opisu akcije bijega iz doma te na upečatljivim psihoterapijama u kojima sudjeluju i sami roditelji, koje nerijetko dovode do sukoba s mladićima. Film završava neobičnom psihoterapijom koja (naizgled) završava katarzično, a jedan od štićenika doma potom konačno napušta dom, izjavljujući da se više nikada ne želi u njega vratiti.

Igor Bezonović

Tema ovisnosti mnogo je puta i na razne načine obrađivana na filmu. Primjerice, u komediji Harvey (Henry Koster, 1950.) alkoholičaru se priviđa njegov najbolji prijatelj, zec u ljudskoj veličini, u socijalnoj dokufikciji Na Boweryju (Lionel Rogosin, 1956.) upoznajemo se s njujorškim alkoholičarskim miljeom, a u psihološkoj drami Napuštajući Las Vegas (Mike Figgis, 1995.) glavni lik se doslovno ubija alkoholom. U komičnom Trainspottingu (Danny Boyle, 1996.) pratimo niz škotskih čudaka ovisnih o heroinu, u još jednoj dokufikciji, U Vandinoj sobi (Pedro Costa, 2000.) pratimo život lisabonske ovisnice, a iste godine u Rekvijemu za snove (Darren Aronofsky, 2000.) na stiliziran način predstavljeno je propadanje njujorških narkomana.

Činjenica da je Kina postala prva zemlja koja je ovisnost o računalima proglasila kliničkim poremećajem potaknula je izraelske redateljice Hillau Medailau i Shosh Shlam da snime opservacijski dokumentarac u jednoj od 400 institucija u kojima se u Kini pokušava riješiti taj problem. 2008. godine ovisnost o internetu u Kini je proglašena najvećom prijetnjom tinejdžerskoj generaciji, a kao ovisnik je definirana svaka osoba koja internet koristi više od šest sati dnevno, a da ga pritom ne koristi u obrazovne ili poslovne svrhe.

Može se učiniti da ovisnost o internetu nema dalekosežne fizičke posljedice kao ovisnost o alkoholu ili teškim drogama, te da bi zato glavni likovi mogli biti više smiješni, no što bismo s njima mogli empatizirati. Osnovni oblik ovisnosti o kojemu je riječ je opsesivno igranje računalnih igrica, ponajviše igrice World of Warcraft, pri čemu neki od igrača 300 sati igraju bez prestanka te koriste pelene kako se ne bi morali odmaknuti od računala. Centar u kojemu su ovisnici smješteni istovremeno nalikuje psihijatrijskoj ustanovi i vojnom objektu, pa stoga ne čudi da je film Ovisnik o internetu prepun nervoze, plača i agresije neposredno uzrokovanih odvajanjem ovisnika od računala, što svakako svjedoči o dramskom potencijalu odabrane teme.

Stilski gledano, film je osmišljen minimalistički. Gotovo je cijeli film snimljen opservacijskom metodom, uz iznimku od nekoliko klasičnih razgovora (talking heads pristup), prateći dječake koji prolaze terapiju i njihove odnose s roditeljima. I od institucije i od samih dječaka autorice filma dobile su nevjerojatno povjerenje te se gledajući film stječe dojam da je snimateljska ekipa imala pristup doslovno svemu što se dešavalo tijekom snimanja, čime je opservacijski stil dobio posebnu snagu. Dozvolu za snimanje autorice su dobile od samog osnivača centra, Taoa Rana, koji je dopustio snimanje iz jednostavnog razloga što vjeruje svojoj metodi. Dojam intimnosti dodatno je pojačan činjenicom što je cijeli film sniman isključivo u jednom terapijskom centru u predgrađu Pekinga, čime je pojačan osjećaj bliskosti i međusobne podrške dječaka, kao i njihove osuđenosti na kontakt s provoditeljima terapijskog programa.

Film sadrži dva problemska pravca. Prvi, koji je sadržan u naslovu filma, je fenomen ovisnosti o računalnim igricama. Uzrok problema autorice pronalaze u obiteljskim odnosima i usamljenosti – s obzirom da je u Kini na snazi zakon prema kojemu svaka obitelj može imati samo jedno dijete, u slučaju lošeg odnosa s roditeljima sinovi jedinci ne idu u školu, već grade paralelni online život. K tome, roditelji današnje djece odgajani su u komunizmu, a djeca u konzumerizmu, pa se u mnogim obiteljima stvara nepremostiv generacijski jaz. Stoga se neki roditelji odlučuju djecu poslati u instituciju za odvikavanje u trajanju od tri mjeseca, pri čemu je mjesečna cijena terapije dvostruko veća od prosječne pekinške plaće.

Drugi problemski pravac tiče se same terapije u jednoj “totalnoj instituciji” (pojam sociologa Ervinga Goffmana), kao što je Tao Ranov centar za odvikavanje. Film ne daje odgovor na pitanje na koji način nošenje uniformi, fizičke vježbe, dirigirani razgovori s roditeljima te zatvaranje u ćelije pridonose kvaliteti života štićenika centra, niti je li taj oblik terapije na bilo kojoj razini uopće učinkovit. Je li ovisnost o računalima te oblik “liječenja” dječaka u totalnim institucijama samo specifičnost mnogoljudne Kine, ili je Kina samo jedan radikalan primjer psiho-socijalnih procesa koji se odvijaju u cijelom svijetu nakon informacijske revolucije?

Konačno, samo od sebe se nameće pitanje mogu li se povlačiti paralele između kineskih dječaka i naših sugrađana (ili nas samih), koji više puta dnevno provjeravaju email, aktivnosti na društvenim mrežama, ili pak u svakom slobodnom trenutku surfaju na smartphoneovima?

Igor Bezonović