TRI RAZBOJNIKA

HAYO FREITEG, rođen 1950. godine u Wilhelmshavenu, studirao je umjetnost i filozofiju. Isprva je radio kao pisac i ilustrator slikovnica, političko-­satiričnih djela i pjesničkih zbirki, zatim se posvetio animiranim i kratkim filmovima. Sudjelovao je također u reklamama, serijama i filmovima za televiziju i kino kao režiser. Dosad potpisuje tri animirana filma: kratkometražni Das Pflaumenhuhn (1997.), cjelovečernji Käpt’n Blaubär – Der Film (1999.) i Die drei Räuber (Tri razbojnika, 2007.), za koje je primio mnogobrojne nagrade.

Autor literarnoga prijedloga TOMI UNGERER, rođen 1931. godine u Strassbourgu, međunarodno je priznat grafičar, slikar, crtač, pisac, no prije svega ilustrator slikovnica za djecu i odrasle. Za svoj izuzetno opsežan kreativni opus primio je mnogobrojna međunarodna priznanja. Razigran je, duhovit, kritičan, a u djelima za odrasle također je satiričan i provokativan. U više od 80 knjiga za djecu, koje je dosad napisao, uvijek se suptilno zauzimao za prava djece na samostalnost, znatiželju i samoostvarenje.

Film Tri razbojnika dobitnik je brojnih vrijednih nagrada: Filmfest Hamburg 2007. (nagrada publike), Mon Premier Festival 2008. – Pariz (nagrada publike), Les Nuits Magiques 2007. – Bordeaux (nagrada publike), Festivaldu Film pour Enfants 2008. – Vizille (nagrada publike), Open Doek 2008. – Turnhout (nagrada publike), Festival d’Animation Annecy 2008. (nagrada publike), anim’est 2008. – Bukurešt (najbolji cjelovečernji film), Alekino 2008. – Poznanj (najbolji cjelovečernji film po izboru dječjeg žirija), Animabasauri 2009. – Bilbao (najbolji cjelovečernji film po izboru međunarodnoga žirija), Filmbewertungsstelle Wiesbaden – FBW (ocjena osobito dragocjeno).

Njemački producent Stephen Schesch (1967.) dugo je sanjao o tome da će snimiti film prema priči Tri razbojnika. Prošlo je više godina dok je od Ungerera i švicarskoga izdavača Diogenesa, vlasnika prava njemačkoga izdanja knjige, dobio dozvolu za snimanje. Bio je to dugotrajan proces zbližavanja i pridobljavanja povjerenja, koji je počeo još 1997. godine. Jedna od ključnih tema pregovora bila je kako će na osnovi male knjižice snimiti cjelovečernji film. Ungerera je brinulo da će se nakon širenja izgubiti originalna priča Tri razbojnika, pa se više puta susretao sa Scheschom kako bi izmijenili ideje i iz slikovnice izdvojili ključne elemente: s jedne strane, to su tri razbojnika (strašni, a ujedno ugodni i smiješni, koji predstavljaju svojevrsno “trojedinstvo”, ali su i različiti likovi) te mala nedužna i vrijedna sirotica, koja njihov život potpuno promijeni; s druge strane, imamo “staru tetu čudakinju”, koja je u knjizi spomenuta samo u tri riječi. Iz te osnove Schesch i Ungerer izgradili su nastavak priče obogativši je tipično ungererskim elementima: zlobni uče od dobrih, u priči je puno crtanja, kreativnosti, muziciranja i učenja, nailazimo na mnogobrojne duhovite i apsurdne sitnice, način priče je lakonski. Budući da je i sam Ungerer mnogo pridonio tomu kreativnom procesu, bio je siguran da će film biti snimljen u njegovu stilu.

Kako o nastanku filma više nije bilo dvojbe, Schesch je s kolegama producentima, Stefanom Arndtom i Davidom Groenewoldom, osnovao produkcijsku kuću Animation X. Njihov cilj bilo je stvaranje zahtijevnih i kvalitetnih filmova, koje će odlikovati jasan umjetnički rukopis, ali da budu zanimljivi međunarodnoj publici; pritom im uzor nisu bili američki već francuski animirani filmovi, npr. Proročanstvo žaba i Trojke iz Bellevilla. Tri razbojnika bila su idealna za prvu produkciju kuće Animation X. Scenaristi Bettine von Borries i Achim von Borries izradili su prijedlog scenarija, iskusni tvorac animiranih filmova Hayo Freitag se, u uskoj suradnji s Ugererom, primio pripreme likova i podloge iz knjige za animaciju na velikome platnu. Kada su pripreme za film završene i kada je prikupljen budžet, producenti su Freitaga zamolili da preuzme još i režiju filma.

Glavna ideja tijekom izrade filma bila je da se u film prenese grafički, narativni, moralno-­filozofski koncept Ungererove slikovnice, odnosno da ne nastane banalan, plitak dječji film, već višeslojna, vizualno izražajna i odlično ispričana filmska priča. U skladu s tom idejom tvorci su se odlučili za klasičnu, ručno izrađenu 2D animaciju, pa su, suprotno uobičajenoj praksi, izradu prepustili mnogobrojnim slobodnim umjetnicima iz Hamburga, Berlina i Stuttgarta, a za njihovu umjetničku i logističku koordinaciju brinuo se režiser Freiteg.

U ovome je filmu glazba neobično važna. Njegovi tvorci tražili su pravu razbojničku glazbu, pa se često spominjala sintagma Tom Waits za djecu. Oko projekta okupili su razne grupe i umjetnike, a na kraju su se odlučili za pjesmu njemačke grupe Bananafishbones, koja odlično odgovara atmosferi filma te kao razbojnička glazbena tema prati sve događaje u njemu. Ostalu glazbu napisao je američki skladatelj Kenneth Pattengale, koji je nastavio u stilu Toma Waitsa, kojega je upotpunio svojim glazbenim citatima.

Film su počeli snimati 2005. godine, završili su ga točno dvije godine kasnije. Tomi Ungerer bio je oduševljen konačnim rezultatom.

Nakon smrti roditelja mala Tina treba otići u sirotište, koje vodi zla odgajateljica. Kočiju kojom se djevojčica vozi u novi dom usred tamne šume napadnu trojica razbojnika odjeveni u crne kapute i šešire. Hrabru i pametnu Tinu razbojnici potpuno oduševe i ona se dosjeti kako bi mogla izbjeći odlazak u sirotište; razbojnike uvjeri da je njezin otac bogati maharadža koji je za nju spreman platiti visoku otkupninu, nagovori ih da je otmu te njihov razbojnički život u nekoliko dana potpuno okrene naglavce. U nastavku upoznajemo zlu tetu (upraviteljicu sirotišta) i njezinu jadnu siročad, opsjednutoga policajca i mnogobrojne pomalo neobične životinje. Nakon ustanka u sirotištu, koji je praćen gađanjem hranom, djeca uzimaju stvar u svoje ruke i s razbojnicima događaje vode pravomu sretnom završetku.

Film započinje dijalogom djevojčice i žene o uvodnoj špici filma. Ženski se glas predstavlja kao zločesta teta, ali napominje da je riječ tek o glumi. Najavljuju Naratora koji započinje priču. Mala Tina stoji na grobu svojih roditelja dok je u blizini čeka kočija koja će je odvesti u sirotište. Tina ne želi ići u sirotište, a prilika za bijeg ukazuje joj se kad ih na putu opljačkaju trojica razbojnika. Plijena nema, ali snalažljiva Tina uvjerava razbojnike da joj je otac bogati maharadža te je oni odvedu u svoje skrovište (pećinu na vrhu litice) kako bi je zamijenili za visoku otkupninu. U međuvremenu upoznajemo ravnateljicu sirotišta koja očekuje Tinin dolazak. Riječ je o zloj Teti koja svoje štićenike iskorištava za obradu zemljišta na kojemu uzgajaju šećernu repu. Od dobivene repe teta sebi proizvodi slasne kolače, dok djecu hrani bljutavim ostacima prerađene repe.

U nekoliko dana koje provode zajedno Tina i razbojnici postaju prisni prijatelji. Ona ih nauči čitati, dok oni nju zauzvrat podučavaju glazbi. Međutim, kad razbojnici saznaju za Tininu prijevaru, ogorčeno je izbacuju van, a ona tužno odlazi put sirotišta. Putem u šumi nailazi na odbjegle siročiće te zajedno nastavljaju dalje. Stigavši u sirotište, Tina se stepenicama potajice penje do vrha tornja i ulazi u tetinu sobu gdje nailazi na gomile kolača. O tome obavještava ostatak djece koja masovno pohrle gore. Teta ih pokuša zaustaviti, no u tome je spriječi dolazak trojice razbojnika kojima je proradila savjest te su došli spasiti Tinu. Ispostavlja se da su i razbojnici nekoć bili štićenici istoga sirotišta, ali su uspjeli pobjeći. Teta postaje zbunjena te na kraju posve poludi i baci se u kotao u kojemu se prerađuje repa. Mašinerija iz strojarnice sirotišta pretvori je u tortu poput onih u njezinoj sobi, na što je gladna djeca radosno proždru. Epilog otkriva da su razbojnici svojim nagomilanim blagom otkupili zgradu sirotišta od države te je oko zgrade nakon nekoga vremena niknulo čitavo novo naselje ljudi koji su se odijevali u crvene plašteve i kape. U čast razbojnicima u gradu su podignuta tri tornja.

Tri razbojnika nastala su prema istoimenoj slikovnici francuskoga ilustratora i književnika Tomija Ung erera, i to u suradnji sa samim autorom. Uvrnuti humor popularnoga satiričara prisutan je, stoga, u cijelome filmu, a lakoća kojom Tri razbojnika privlače zanimanje malenih, kao i odraslih gledatelja, nimalo ne iznenađuje.

Namijenjen prije svega mlađima, film pričom o snalažljivome siročetu ohrabruje i veselo ističe izuzetan dječji kapacitet za kreativnost i samostalnost. Primjetno je to već u samoj estetici Razbojnika čija 2D animacija na trenutke priziva atmosferu kakve interaktivne slikovnice ili poučne dječje igrice. Navedeni efekt pritom je najupečatljiviji u prikazima različitih prostora kojima se likovi kreću. Upravo je kretanje ključni pojam. Naime, prostor u filmu izložen je kao nešto čija primarna svrha leži u činu istraživanja. Mjesta poput šume, razbojničke jazbine (špilja na vrhu litice) ili sirotišta oslikana su jednostavno, no istovremeno s brojnim komičnim i zanimljivim detaljima koje gledatelj nastavlja otkrivati i prilikom drugoga pa i trećega gledanja. Kao primjer može poslužiti scena prolaska kočije šumom ili pak ona u kojoj Tina istražuje razbojničku pećinu. U prvoj sceni kamera slijedi vožnju kočije kroz šumu te nas tijekom kontinuiranoga kretanja s lijeve na desnu stranu platna diskretno upoznaje sa šumskim stvorenjima i drugim neočekivanim neobičnostima. Pozornost na životinjice skreću nam tako lampe koje se iz nekoga razloga nalaze iznad njih, a pale se i gase kako kamera prolazi, kao da je riječ o izlošcima u prirodoslovnome muzeju. Scena istraživanja špilje također je izvedena plošno, u obliku poprečna presjeka pećine koji je predočen u cijelosti, dok Tina poput lika u igrici radoznalo trčkara uokolo otkrivajući sve što se tamo krije.

Takvo oblikovanje prostora dosljedno je izvedeno u cijelome filmu, a njegovo nam je upoznavanje redovito posredovano likovima djece koja ga istražuju. Primijetimo li da prevladava perspektiva djeteta, naglašena stiliziranost i začudnost predstavljenoga okruženja postaje sasvim razumljiva. Osebujna izražajnost koja odlikuje oblikovanje ambijenata posebno dolazi do izražaja u dramatičnim trenucima kada dječje oči zbog straha od svijeta oko sebe percipiraju izobličene, uvećane i izdužene oblike i veličine. Tako je prikazano čitavo sirotište čije crvene zidine trajno prožima sveprisutan osjećaj tihe jeze, a tome osjećaju pridonose i brojni ekstremni rakursi (gornji i donji) zbog kojih se čini da se drugi likovi i predmeti neprestano prijeteće nadvijaju nad uplašenim siročićima.

Obratimo li pozornost na strukturu samoga sirotišta, nije teško uočiti i kritiku suvremenoga društvenog ustroja, pažljivo i spretno protkano u film. Iako značenje crpi i iz same priče, poveznica između zgrade sirotišta i gramzive mašinerije kapitalizma uočava se najprije u uporabi izražajnih sredstava animiranoga filma. Zgrada sirotišta visoko je zdanje koje se proteže isključivo vertikalno te se uzdiže daleko iznad krajolika kojim je okružena, ali ono što navedenu analogiju uspješno predočuje kao zastrašujuću nije visina zgrade, već sugestivno korištenje boja. Konkretnije, korištenje kontrasta između jarkih boja sirotišta te ispranih, zagasitih nijansi okolnoga krajolika.

Boje i zvukovi svakako imaju najvažniju ulogu u stvaranju atmosfere u Razbojnicima, no također nose i značajnu simboličku funkciju. Čitav kompleks sirotišta ostavlja dojam živoga organizma koji proždire sve oko sebe. Nalazi se usred polja šećerne repe, a u njemu se na sve strane proteže svoja crijeva poput žila kroz koje u sebe crpi sve hranjive tvari (životnu energiju) iz tla. Žarko crvena boja građevine doslovno priziva boju krvi te na podlozi ispijenoga, bezbojnoga krajolika izravno sugerira izrabljivačku komponentu kapitalističkoga društvenog uređenja. Sama zgrada sastoji se od nekoliko katova, pri čemu se na dnu nalazi strojarnica – prostorija puna cijevi i zubatih kotača isprepletenih oko središnjega kotla u kojemu se kao u želudcu krčkaju plodovi repe, a prerađenu smjesu cijevi vode do samoga vrha tornja gdje iz slavine izlaze gotove slastice u obliku najraznolikijih torta i kolača. Ulaz u prostoriju ima oblik širom razjapljenih zubiju ravnateljice sirotišta koja ondje obitava okružena ogromnim naslagama kolača.

Boja kojom su naslikani siročići ista je ona kojom je obojan krajolik. I oni su iscrpljeni i okopnjeli te se može reći da ih ravnateljica, iako posredno, doslovno proždire iskorištavajući ih kao radnu snagu. Pa i jezik kojim se ravnateljica i drugi likovi govore izrazito je upućen na prava vlasništva. Ta se u cijelome filmu ponavlja rečenica “Djeca bez roditelja pripadaju sirotištu.” Navedenu tvrdnju ne osporava nitko, pa ni stari policajac (štoviše, on je prvi i izgovara), a upornost kojom ravnateljica progoni Tinu (odnosno nalaže to policajcu) samo perpetuira prikaz sustava koji ne dopušta nikomu/ničemu da živi mimo sustava dok god ima potencijal za iskoristiti. Metoda kojom se pritom koristi prividni je nedostatak bilo kakvih drugih opcija. Kad dva siročića pobjegnu, teta se ne brine upravo zato što vjeruje da nemaju kamo otići gdje bi se mogli sami snaći.

Međutim, navedena analogija ne služi demoniziranju ustroja modernoga društva, već se nalazi u službi zabavne satire koja nudi tek dodatnu interpretativnu razinu priči u čijem je središtu oslikana zajednica kao tijelo sastavljeno od različitih (što je u slučaju razbojnika simbolizirano njihovim različitim bojama), ali jednakovrijednih osoba. Odnos između Tine i triju razbojnika dvosmjeran je te svi oni jedni od drugih nešto nauče. Svoj položaj na kraju promijene sami siročići shvativši da je njih mnogo, a „samo jedna teta“, i to uz pomoć razbojnika koji nakon 30 godina napokon odluče prestati zatvarati oči i gledati na sirotište kao nešto što se njih ne tiče. Već ta paralela s modernim društvom daje do znanja da Razbojnici u vidu imaju i odraslu publiku koja će i pojedine šale u filmu svakako shvatiti na posve drukčiji način od mlađih gledatelja. Najzabavnija točka filma ipak je užitak s kojim se njegovi tvorci poigravaju većim i manjim nestašlucima i apsurdnostima utkanima u cijeli film pri čemu i sam gledatelj ponekad veselo zastane i blago posumnja u vlastiti vid ili sluh.

Valentina Lisak